Roditeljstvo se često podrazumijeva samo po sebi, no važno je promisliti o odgovornosti, što ono sa sobom nosi. Ono što je spomenuo Pavao VI. u enciklici „Humanae vitae” predstavlja jednu poteškoću u formaciji kršćanske savjesti kod mnogih parova, jer odgovornost udara u samu savjest svakog pojedinca, poručio je dr. Mislav Kutleša, profesor moralne teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

„Naravno da će Crkva uvijek biti za rađanje djece, nema nikakvih poteškoća oko toga. Mnogi pape kažu da prije rađanja treba promišljati o odgovornom roditeljstvu. Time nam ‘odgovorno roditeljstvo’ upućuje poruku da je ono usmjereno, prije svega, prema duhovnom i moralnom sazrijevanju muža i žene”.

Papa Pavao VI. tako o roditeljstvu progovara na jednoj „vertikalnoj razini”, o ljepoti i dostojanstvu bračne zajednice gdje je ono prije svega „Božja institucija”, naglasio je Kutleša.

Gošća Katarina Grgić, podučavateljica FertilityCare sustava, pak napominje kako u radu sa zaručenim parovima primjećuje činjenicu da veliki broj parova živi zajedno prije braka, a stava su da žele između dvoje i troje djece. Ipak, Grgić je optimistična:

„Velika većina njih smatra važnim učenje Katoličke Crkve koje se odnosi na planiranje obitelji, unatoč tome što žive zajedno, stalo im je što Crkva misli o planiranju obitelji”.

U braku je bitno da oba supružnika imaju iskren dijalog o broju djece, a majka petero djece Maja Tenšek, objasnila je kako se su se postavili ona i njen suprug.

„Ako nam Bog podari djecu, teško je vezati se za broj pa reći: rekao si, rekla si, dogovorili smo se. Trebamo biti otvoreni i njegovati svoju savjest te gledati svoje mogućnosti. Tek ćemo onda vidjeti koliko djece možemo prihvatiti i kakve su naše životne okolnosti.”

Koji je stav Katoličke Crkve o regulaciji začeća, objasnio je dr. Kutleša.

„Ne govorimo samo o kontraceptivima kada je riječ o sprečavanju začeća, odnosno oplodnje. Postoje različiti konteksti u kojima se primjenjuju kontraceptivna sredstva. U ovom kontekstu ćemo primijetiti kako nauk Katoličke Crkve donosi konkretne odluke o tome što je dopušteno, a što nije. Ono što drži dopuštenim je prije svega apstinencija. Papa Pavao VI. u enciklici prepoznaje kako neke stvari koje su rečene mogu bračnim parovima biti izuzetno teške, ali nije nemoguće. Nije to samo pitanje naše savjesti, naših seksualnih nagona, već osnovicu našeg odnosa igra vjera. Oslanjanje na Božju providnost liječi, hrabri i otvara za roditeljstvo. Pored apstinencije su plodni i neplodni dani. Ono što nije dopušteno je sve ono što se izravno protivi začeću novoga djeteta – bilo da je riječ o kontraceptivima, pobačaju ili sterilizaciji”.

U slučaju da korištenje kontracepcije nema kao izravni cilj sprečavanje začeća, već regulacija zdravstvenog stanja žene, dr. Kutleša je poručio kako hormonalna sredstva propisana u zdravstvene svrhe imaju po sebi jasnu nakanu.

„Ako je riječ o isključivo zdravstvenim razlozima, onda tu nema potrebe za nekim prizivom savjesti, u tom slučaju je dopustivo. Drugi je slučaj ako je netko slijedom takvoga stanja iskoristio svoju zdravstvenu problematiku kako bi izvršio tjelesno sjedinjenje jer zna da je unaprijed zaštićen. U tom slučaju bi takva jedna hormonalna kontracepcija dobila svoj negativan, grešan značaj”.

Podučavateljica Katarina Grgić je istaknula kako je FertilityCare sustav kao metoda prirodnog planiranja obitelji 97 posto učinkovit.

„Edukacija i informiranje su jako važni. Nažalost, živimo u svijetu gdje se to jako malo promovira i potiče, posebice u zdravstvenom sustavu gdje bi to trebalo biti prioritet. Osim edukacije, na drugi način ne možete naučiti o prirodnom planiranju obitelji, iako to možete okvirno napraviti. No to nije precizno ni nešto na što se može valjano osloniti. Svatko se treba podučiti, ciklus svake žene je specifičan i u tom pogledu svatko treba jednu individualnu poduku”.

Tenšek je istaknula kako prirodno planiranje obitelji nije svojevrsna „katolička kontracepcija”, što je potvrdio i dr. Kutleša.

„To (prirodno planiranje) je sastavni dio Božjeg zakona. Nije samo pitanje što je dopušteno, što nije, već što je sastavni dio Božjeg zakona na koji je čovjek pozvan čuvati i poštivati. Dio toga je i fizički zakon, odnosno zakon moga tijela. Ako oni čine sastavni dio božanskoga zakona, onda je to i prostor u kojem čovjek može promisliti i računati plodne i neplodne dane. Ne kao ‘katolička kontracepcija’ ili regulacija poroda, već bih rekao kao jedno odgovorno planiranje roditeljstva”.