Ivica Vuletić domaćinski je pozdravio gosta, koji je studirao etnologiju, povijest i filozofiju, studente i brojne nazočne. Moderatorica susreta predsjednica UKI-ja dr. Ružica Pšihistal istaknula je kako u adventu, vremenu iščekivanja, valja iznova motriti, propitivati i svijet oko sebe, biti aktulan u vremenu te je povod odabira povjesničara Vedriša za gostovanje njegov objavljen ogled/esej o 1968. godini te, dakako, bitne Vedriševe životopisne odrednice u impresivnoj akademskoj karijeri s dvama doktoratima povijesti, u Budimpešti i Zagrebu, studiju filozofije kod isusovaca, njegov interdisciplinarni pogled, nagrađivanost, zauzetost u akademskim krugovima i činjenica da je „jedan od rijetkih znanstvenika, intelektualaca koji se ne boji da će mu kršćanski identitet umanjiti moralni integritet“.

„Godina 1968. simbolizira zbivanja iz važnoga desetljeća (1966. – 1976.) novije svjetske, europske i hrvatske povijesti: od pariških studentskih demonstracija, praškoga proljeća, ‘djece cvijeća’, nastupa postmoderne, novoga vala marksizma i feminizma, ali i novoga odnosa Katoličke Crkve prema komunizmu i novoga odnosa Jugoslavije prema Vatikanu do Papine enciklike Humane vitae. O tome govori Trpimir Vedriš i kako razumjeti suvremenost u svjetlu ‘godine koja se ponavlja’“, pojasnila je Pšihistal.

Dok povjesničari i ini govore o dvjema drugim obljetnicama, Vedriš pozornost usmjerava na propitivanje čime ’68. zavrjeđuje obilježavanje pedesete obljetnice kulturne revolucije koja obuhvaća zapravo desetogodišnje razdoblje.

Uvodeći u izlaganje koje je prethodilo tribini, Vedriš je zahvalio pozivateljima napominjući kako nije kompetentan govoriti o naslovnoj temi kulturne revolucije 1968. u uskoakademskim kategorijama, razloživši to svojim bavljenjem srednjovjekovnom poviješću te neposjedovanjem vlastitih iskustava o tome razdoblju, međutim, istaknuo je vlastitu zaokupljenost temom, kazavši: „Otkrivajući tijekom studija krhotine, odnosno sve više posljedica ‘pomaka iz 1960-tih’ (od ustroja fakulteta do stanja u Crkvi), smatram pitanje vrlo važnim, a poziv izazovnim. Povod je, naime, objava teksta o toj temi (u časopisu Obnovljeni život) prije nekoliko mjeseci. Je li ’68. i njena intelektualna baština još živa, o kakvoj je revoluciji riječ pitanja su na koja moje refleksije možda imaju elemente proizvoljnosti, no spektar pojava više je od jedne godine, pri čemu mislimo na razdoblje od ’66. do ’76. koje je pridonijelo dubokoj socijalnoj promjeni: od pariških studentskih demonstracija i Praškog proljeća, Beatlesa i ‘djece cvijeća’, slika Vijetnamskog rata i kineske kulturne revolucije, II. Vatikanski sabor sve do pojave enciklike Humanae vitae i to su prijelomne godine novije svjetske povijesti… Govoreći o sadržaju revolucije, iz širokog spektra uspomena, komemoracija i refleksija o šezdesetosmoj, nije jednoznačan: za neke je to zlatno doba, drugima vrijeme raspadanja starih moralnih okvira, autoriteta i discipline.

U očima radikalne ljevice bio je to trenutak kad je revolucija bila nadohvat ruke, a za desnicu doba subverzije i moralne pokvarenosti. Riječi Arthura Marwicka da je vrijeme između 1950–ih i ranih 1970–ih postalo ‘predmetom političke polemike, nostalgičnog mitologiziranja i pogrešnih tumačenja’ mogu se mutatis mutandis primijeniti i na situaciju u Katoličkoj Crkvi nakon II. vatikanskog sabora. Smatrali je čudesnom godinom oslobođenja ili godinom užasa, posljedice niza zbivanja iz 1968. snažno se osjećaju i danas te se tek s odmakom od nekoliko desetljeća mogu jasnije sagledati. Pritom jasnije ne znači jednostrano.

U kolektivnom pamćenju pariška soixante huitieme, nije identična talijanskoj sessantotto ili američkoj sixty eighth, a sve se one u mnogočemu razlikuju od Praškog proljeća, da ne spominjemo zbivanja u Vijetnamu ili Kini“, razložio je Vedriš.

U izlaganju je podsjetio na kontekst europskih zbivanja, npr. na najpoznatije nemire u istočnoj Europi 1968., pobunu nazvanu Praško proljeće (pokret čehoslovačkih liberalnih komunista), pokrenutih reformi u siječnju ’68. s ciljem preoblikovanje režima prema ideji ‘socijalizma s ljudskim licem’, no sovjetske su vlasti u kolovozu pokrenule vojnu silu Varšavskog saveza, slomile pokret i okupirale Čehoslovačku, kazavši: „Praško je proljeće pokazalo da pokušaj liberalizacije totalitarnog poretka gotovo nužno vodi njegovoj dezintegraciji i da je jedini način da se sačuva socijalizam, s kakvim god licem, primjena sile. Nešto se je slično ponovilo i u Hrvatskoj tri godine kasnije. Lipanjske nemire na zagrebačkom sveučilištu te godine u hrvatskom je kolektivnom sjećanju istisnula uspomena na Hrvatsko proljeće 1971. godine. Kako god bilo, narav tih nemira imala je, poput onih u Čehoslovačkoj, malo veze s Pariškom pobunom, a mnogo s ekonomskom krizom i neriješenim nacionalnim pitanjem u Jugoslaviji.“

Vedriš se na tribini osvrnuo na razlikovanje revolucija, po definiciji pobune protiv postojećega poretka ili ‘pritisak prema boljoj budućnosti’, usporedivši promjene koje su revolucije donijele (protestantska, francuska, oktobarska i ’68.); zatim o feminizmu i rodnoj revoluciji, razloživši kako je „radikalni suvremeni feminizam i eksplozija rodne revolucije zapravo nastavak kulturne revolucije proplamsale ’68. koja nastavlja tinjati do danas“; o ulozi nove ljevice u preoblikovanju školstva i pitanju odnosa marksizma i postmodernizma koji se danas prepliću; o djelovanju obavještajnih službi u znanosti i kulturi; o ulozi Crkve u zbivanjima ’68. i moralnoj revoluciji te naposljetku o „vremenu koje se vraća“.

„U desetljeću koje je započelo legalizacijom prve kontraceptivne pilule, a kulminiralo pobunom u Parizu i koncertom na Woodstocku — objava enciklike Humanae vitae mnogim se suvremenicima morala učiniti poput povlačenja ručne kočnice u petoj brzini. No, danas, s pola stoljeća odmaka, u svjetlu očitovanja brojnih medicinskih i pravnih studija koje su potvrdile razorne učinke kontracepcije i pobačaja na sustav zdravstvene zaštite, položaj žena i društvo uopće — enciklika se pokazala proročkim glasom. S obzirom na niz aktualnih problema u Crkvi (od rasprave o novoj vatikanskoj Ostpolitik prema Kini, do podrivanja tradicionalnoga katoličkog morala na području braka i spolnosti) možda bi se za ’68. zaista moglo reći, upotrijebivši izraz nedavno preminulog publicista, da je riječ o ‘godini koja se vraća’. Svim dobrim plodovima Drugoga vatikanskog sabora usprkos, ako je suditi prema statistikama, koketiranje s marksizmom ili drugim oblicima (post)modernizma u Crkvi nije dovelo do opće obnove crkvenog života.

Pokazatelji o sakramentalnom životu Crkve, duhovnim zvanjima i obitelji, ako ništa drugo, čine Ratzingerovo predviđanje iz 1958. o kršćanima kao kreativnoj manjini sve izvjesnijim scenarijem. Zabrinjavajući pad duhovnih zvanja i raspadanje obitelji nemoguće je ne dovesti u vezu s kulturnom revolucijom 1968. godine. Upravo se u svjetlu tih gorućih pitanja uočavanje i prosudba veza svjetskih zbivanja 1960–ih i promjena koje su uslijedile nakon II. vatikanskog sabora pokazuju možda epohalnim problemom za budućnost Crkve.

Humanae vitae u tom je smislu usred ‘ljeta ljubavi’ bila gorka tableta koju je Crkva, ostajući vjerna svojemu pozivu, predložila kao lijek za pogrešno shvaćanje ljubavi i slobode“, zaključio je Vedriš.