„Pozdravljam sve vas, draga braćo i sestre, koji ste poput pastira, na glas anđela: ‘Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin’, došli potražiti novorođenče povijeno u jaslama, pokloniti mu se i pridružiti se nebeskoj vojsci pjevajući: ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim!’“, rekao je nadbiskup Hranić uvodeći u misno slavlje.

U homiliji nadbiskup se osvrnuo na naviješten ulomak Lukina Evanđelja, koje donosi niz konkretnih povijesnih podataka te otajstvenih znakova o rođenju Djeteta:

„Isus se rodio u krhkosti i malenosti, kao svako dijete, pa mu treba ljudska pažnja i briga. Ova potreba nije prestala. Bog i danas treba čovjeka. On je cijeli svijet stvorio u ljubavi – radi čovjeka.

Mi smo stvorenja njegove ljubavi, on ljubi nas ljude i njemu je stalo do svakoga od nas. Zato ima nade za svakoga od nas, ima nade i za naš narod i za naše društvo, za čitavo čovječanstvo, bez obzira na našu slabost i grešnost. On ne želi našu propast, nego naše obraćenje i spasenje. I mi, živi ljudi, koji slušamo pjev anđela te svoje srce otvaramo ponudi spasenja, smo njegova slava“, rekao je nadbiskup.

Ustvrdio je kako je ta potreba uzajamna – ne samo da Bog treba i želi nas ljude, nego i mi ljudi trebamo Boga. Čovjek žudi za Bogom i traži Boga; pa i onda kad ga odbacuje, traži ga – bio on toga svjestan ili ne. Jer je stvoren na sliku Božju, puninu i smiraj svoga bića on može naći samo u Bogu. Čovjek, zato, uvijek traži pravu perspektivu, izlazak iz otuđenja, put u slobodu iz okova zla.

„Rješenje okova grijeha i zla, kojim smo sputani i kao pojedinci, i kao narod, i kao država, i kojim je okovana i međunarodna zajednica leži u rođenju Betlehemskog djeteta. Rješenje nije u šibi i batini goniča. Rješenje nije u bezbožnosti, u sebičnosti, u niskim strastima i požudama, nego u dobroti koja se nudi svakome, a ne nameće se nikome.

Rješenje nije u nametanju jarma, u nasilju, nego u plemenitosti, u dobroti i ljubavi koja ne traži svoje, a daje sve što ima i što jest, koja je tu ne da bude služena, nego da služi i život daje za dobro drugih ljudi, rekao je nadbiskup okupljenim vjernicima, posvješćujući kako je uzrok svih problema, nepravde, društvenih zala, nemira i patnje upravo u našem odbacivanju Boga iz osobnog i društvenog života, u proglašavanju Boga i evanđeoskih – trajnih i neprolaznih – principa i vrijednosti opasnošću za sekularno društvo i državu.

Bog je ljubav koja ne može ostati zatvorena u sebe, nego se daruje i ljubi, koja želi biti ljubljena, koja se nada uzvraćanju. No, spremna je prihvatiti i odbijanje – i to baš zato što je ljubav. To je ljubav koja je ljubljena onda kad čovjek ljubi drugog čovjeka, kad je spreman prepoznati potrebe drugoga, osobito onoga koji si ne može ili ne zna sam pomoći. Tada Bog kaže: „Trebam te!“ Taj vapaj čuje se u siromasima, bolesnima, napuštenima, osamljenima, prognanima, prezrenima, u svima koji su na rubu društva, u svakome koji traži smisao, tko je obuzet tjeskobom i strahom, u svakome tko trpi nasilje. Kad se mi ljudi otvorimo toj ljubavi i kad odgovorimo na taj Božanski vapaj, ono svjetlo koje je čovjek prepoznao u Bogu postaje njegovo vlastito svjetlo i on počinje svijetliti u svijetu, razgoni tamu, a svijet postaje mjesto boljega života, rekao je nadbiskup Hranić.

Na kraju homilije nadbiskup je uputio čestitku svim vjernicima, svećenicima i redovnicama, sa željom da svetkovanje Božića svima pomogne da čuju Božji glas „Trebam te!“, koji je po djetetu Isusu upravljen svakome, da nam pomogne – i kao pojedincima i kao društvu – čuti pjev i poruku anđela da postoji izlaz iz poteškoća kojima smo okovani; da smo stvorenja Božje ljubavi, da nas on ljubi i da ima povjerenja u nas i da nam pomogne otvoriti se njemu i daru Ljubavi.