Javno zasjedanje papinskih akademija o temi „Vječnost, drugo lice života“, poticaj je za ponovno i dublje razmišljanje o vječnom životu, bitnoj jezgri kršćanskoga života, istaknuo je Papa te primijetio: Međutim, eshatološko razmišljanje o toj važnoj temi u katehezi i slavlju ne nailazi ni na prostor, ni na pozornost koje zaslužuje. Katkad se dobije dojam da se tema vječnoga života namjerno zaboravlja i zanemaruje, jer je naizgled daleka, i strana svakodnevnom životu i suvremenoj osjetljivosti.

Slaba pozornost prema temi vječnosti može ovisiti o brojnim čimbenicima. Jedna od pojava koja obilježava sadašnju kulturu, objasnio je Papa, jest upravo zatvaranje nadnaravnih obzora, okretanje sebi, gotovo isključiva privrženost sadašnjosti, zaboravljajući ili cenzurirajući dimenzije prošlosti, a posebno budućnosti koju, ponajviše mladi, shvaćaju mračnom i punom nesigurnostî. Budućnost nakon smrti, u tom kontekstu, neizbježno izgleda još dalja, zagonetna ili potpuno nepostojeća.

Papa se potom osvrnuo na još jedan čimbenik ograničene pozornosti prema vječnom životu, a to je tradicionalni način izražavanja, koji se rabi u propovijedanju ili u katehezi kako bi se navijestila istina vjere. Danas se takvo izražavanje može činiti gotovo neshvatljivim, istaknuo je Sveti Otac, i katkada prenosi sliku vječnoga života koja nije ni pozitivna ni „privlačna”.
Stoga bi nam razmišljanje crkvenih otaca i velikih teologa, prema Papinim riječima, trebalo pomoći i ohrabriti nas da djelotvorno i zanosno, izražavanjem koje odgovara našoj svakodnevici i prikladnom dubinom, ponovno istaknemo srce naše vjere, nadu koja nas pokreće i daje snagu kršćanskom svjedočenju u svijetu, a to je ljepota vječnosti.