Proslava blagdana svetog Andrije u trogirskoj župi sv. Jakova ap. na Čiovu

Misno slavlje predvodio je župnik fra Matija Matošević uz koncelebraciju župnika Drvenika i katedralnog vikara don Dražena Balića. Na misi su se okupili brojni štovatelji sv. Andrije iz cijelog Trogira i šire: Perkovića, Zagreba, Kaštela, Splita.

U propovijedi fra Matija Matošević je napomenuo da je Andrija je bio prvi od apostola kojega je Isus pozvao da ga slijedi, zato je on i nazvan “prvopozvani”. Svoj je ovozemaljski život završio tako što su ga razapeli na križ u obliku slova X, koji se po njemu i naziva “Andrijin križ”.
“Ivan nam svjedoči da je Andrija bio Ivanov učenik, a nakon što je jednom čuo Ivana govoriti o Isusu kao Jaganjcu Božjem, krenuo je spremno za svojim Učiteljem, te je u tom smislu i brata Petra pozvao da mu se pridruži. Neki drugi evanđeoski tekstovi, a posebno onaj koji govori o čudesnom umnažanju kruha, prikazuju Andriju kao iznimno osjećajnog prema onima koji su u potrebama”, rekao je propovjednik.
Sveti se Andrija u ikonografiji često prikazuje s X križem, što nam skreće pozornost na predaju koja kaže kako je on mučen i razapet upravo na križu tog oblika, i to, slično kao i brat mu Petar, okrenut naglavačke, smatrajući se nevrijednim umrijeti kao njegov Učitelj. Stoga se takav križ i naziva “Andrijin”. Mučen je i razapet u Patrasu. Imajući na umu važnost tradicije štovanja svetog Andrije u Grčkoj, papa Pavao VI., vratio je 1964. relikvije svetog Andrije metropolitu grada Patrasa, a koje su se do tada čuvale u vatikanskoj bazilici.
Andrija je k Isusu doveo i svoga brata Šimuna, zato ga evanđelisti Matej i Luka u apostolskom zboru stavljaju odmah iza Šimuna Petra. Novi zavjet još u nekoliko zgoda spominje Andriju: tako kod umnažanja kruhova i kad su stranci u Jeruzalemu željeli vidjeti Isusa.
Nakon Isusova uzašašća i silaska Duha Svetoga, Sveto pismo svetog Andriju više ne spominje. No zato o njemu pišu obilno mnogi apokrifni spisi koji, dakako, nisu vjerodostojni. Jedino ima neku vjerojatnost podatak da je Andrija propovijedao Evanđelje među Skitima, u današnjoj južnoj Rusiji, o čemu govori otac crkvene povijesti Euzebije. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom Andrijinu križu u obliku slova X znamo jedino iz jednog spisa, zvana Passio, u kojem je opisano apostolovo mučeništvo. Predaja veli da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu, odakle su mu relikvije prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Svečeva glava bila je god. 1462. prenesena u Rim, a vratio ju je natrag grčkim pravoslavnim vjernicima papa Pavao VI. Spominjemo kao naročito pouzdan povijesni podatak da se blagdan sv. Andrije slavio 30. studenoga već u doba sv. Grgura Nazijanskoga, dakle, u drugoj polovici IV. stoljeća.
U propovijedi fra Matija je kritički naglasio da mnogi danas ne prihvaćaju duge nego su se dali za materijalnim dobrima: sad i odmah uz lažni sjaj, time ni Isusa Krista i pita se gdje smo mi danas? Mi smo pozvani kako svjedočiti Isusa Krista, posebno u svojim obiteljima, poput Andrije. Misa je bitna za nas vjernike – što ti koristi molitva, ako se nikada nisi susreo s Kristom. Ona je bitna jer je tu Bog, koji se meni i tebi dariva. Kad prihvaćam Boga, nosim ga u sebi i svojima te Ga njima darivam. Lakše ćemo podnositi ovozemaljski prolazni život, koji nosi svoje probleme. Neka nas ovo potiče da živimo Krista kao što je Andrija živio. Svjedočiti za Krista u dobroti, ljubavi praštanja, prihvaćanju drugih…Ovo neka nam bude poticaj koji na kraju Andrija daje svoj život, nije se udaljio od Krista, ostao mu je vjeran. Neka to bude poticaj i nama da tu vjeru živimo i svjedočimo. Osjetit ćete dobrotu i ljubav u vašoj obitelji, ako živite tu vjeru, osjetit ćete da je Bog tu prisutan, živ među vama i za svaki vaš trud Bog će vam dati blagoslov. Neka nas Andrija potakne da je Krist bitan u našem životu i da ga trebamo živjeti i svjedočiti, zaključio je fra Matija Matošević homiliju.
Štovanje svetog Andrije rašireno je u mnogim krajevima, pa se tako štuje kao zaštitnik kod grlobolje, kostobolje, zaštitnik je ribara i ribiča, neudanih žena i žena koje žele postati majke, umjetnika, pjevača i drugih, a u narodu se njegov blagdan posebno gleda u svjetlu razmeđa kraja jedne i početka druge liturgijske godine.
Nakon misnog slavlja ispred crkve priređen je mali domjenak.