Proslavljen Dan vojne kapelanije „Sveta Obitelj“

U proslavi Dana kapelanije sudjelovali su zapovjednik ZzP-a general pukovnik Mladen Fuzul, načelnik stožera i zamjenik zapovjednika ZzP-a brigadni general Ivan Raos, načelnici odjela Stožera Zapovjedništva ZzP-a te ostali pripadnici postrojbi ZzP-a koji su smješteni u vojarni. Nakon okupljanja djelatnika u atriju zgrade Zapovjedništva za potporu (ZzP), biskup Bogdan je molio Božji blagoslov za okupljene vjernike.

Svečano euharistijsko slavlje vojni biskup predvodio je uz koncelebraciju vojnog kapelana don Kristijana Krajnovića, biskupskog vikara za pastoral u MORH-u i OS RH don Slavka Rajiča i drugih vojnih kapelana. Na početku propovijedi biskup je svima čestitao blagdan Svete Obitelji i Dan kapelanije. „Svetkovinu Svete obitelji Crkva redovito slavi u nedjelju koja pada između Božića i Nove godine. Mi, iz pastoralnih razloga, Dan kapelanije ‘Svete obitelji’ i svetkovinu Svete obitelji slavimo sredinom mjeseca siječnja. Liturgijska čitanja uzeli smo od ove svetkovine. U Knjizi Postanka čuli smo navještaj o Abrahamu  i njegovoj vjeri, iz poslanice Hebrejima slušali smo također o vjeri Abrahama, vjeri koja je bila čvrsta, stamena i nepokolebljiva. U Evanđelju po Luki čuli smo o Isusovu prikazanju u Hramu, kako je bio propis i običaj u Židova onog vremena.“

„Zaustavimo se kratko samo na jednome djeliću iz evanđeoskog teksta. Kad Sveta obitelj dolazi u Hram, ondje prinosi na dar dvije grlice i dva golubića. Bijaše to najskromniji i najjednostavniji prinos od svih prinosa predviđenih tada ovom zgodom u Hramu. Bijaše to i znak i potvrda siromaštva Svete obitelji. Na kraju ovoga izvješća o Isusovu prikazanju u Hramu, Marija je čula i proroštvo za sebe: ‘Tebi će samoj mač boli probosti dušu.’ Sveta obitelj u Hram dolazi u siromaštvu i odlazi iz Hrama s bremenom patnje. To izaziva čuđenje. Kako to da je Isusova obitelj, jedina obitelj u povijesti koja se može podičiti time da je u njoj prisutan Bog u tijelu i krvi – umjesto da bude bogata, ona je siromašna. Umjesto da joj bude lakše, put joj je posut trnjem i mukama. Umjesto da bude pošteđena napora, ona je uronjena u veliku patnju i veliku bol. Što to govori našim obiteljima? Povijest Svete obitelji, siromašne, sputavane, s velikim patnjama, velikim životnim križevima, do vrhunca – razapinjanja i smrti Isusove na križu – govori nam, na kraju krajeva, nešto jako lijepo.“

„Bog, za kojega često mislimo da je iznad i izvan naših problema – možda koristan samo zato da ih ukloni ih naših života, došao je i dolazi živjeti naš život opterećen mnogim izazovima. On nas je tako spasio. Nije došao kao odrasla osoba nego je došao kao maleni. Mogao je birati put i način – gdje, kada i kako, i sa kojim statusom doći u ovaj svijet. On dolazi kao maleno, nemoćno, siromašno, nezaštićeno, svake ljudske pažnje i zaštite potrebno dijete. Živio je u obitelji zajedno sa svojom majkom i poočimom sv. Josipom. Ondje je proveo većinu života, odrastajući, učeći o svakodnevnom životu. I teškoće ga nisu mimoišle. Naprotiv, izabravši obitelj Isus i svima nama poručuje: ‘Ako vas snađu teškoće, znam kako vam je – ja sam i sam to prošao. Ja, moja majka i moj poočim Josip to smo iskusili kako bi vam poručili da niste prvi i niste jedini koji imate križeve i patnje. Ali niste ni sami u toj patnji, Ja sam i mi smo zajedno s vama.’“

„Današnje Evanđelje kaže kako su se Josip i Marija divili tome što se o Isusu govori. Za Isusa su starac Šimun i proročica Ana izrekli divne i veličanstvene riječi… Želim se zaustaviti na tome, na mogućnosti i sposobnosti udivljenja ili divljenja. Sposobnost divljenja je tajna boljitka obitelji. Ne naviknuti se i navikavati se na uobičajene stvari kao da nisu bitne i važne u našem životu. Za nas svećenike velika je opasnost da nam sveta misa i sakramenti postanu rutina. Da nam najsvetije stvari postanu, nemojte me krivo shvatiti, kao svakodnevni „uredski papiri“, da izgubimo osjećaj svetosti, a automatski time nam se oduzima osjećaj poštovanja prema velikome i svetome što nam je povjereno. Za sve nas, u obiteljima također je opasnost da izgubimo osjećaj divljenja i poštovanja: i muž prema ženi, i žena prema mužu, i roditelji prema djeci, i djeca prema roditeljima. Potreban je osjećaj divljenja i zahvalnosti u malim i jednostavnim stvarima u braku i obitelji. Kada su odijeljeni što zbog bolesti ili posla, supružnici znaju najdivnije stvari govoriti jedno o drugome. Taj osjećaj treba gajiti. Nemojte nikada dopustiti da ovaj osjećaj poštovanja i divljenja u obiteljskim odnosima nestane. On izgrađuje vaše zajedništvo, vašu ljubav, vaše međusobno poštovanje.“

„Treba se, nadalje, diviti čudu života, čudu djeteta, začeća života, čudu djece. Znam, braćo i sestre, da je to danas pravo umijeće. U današnje vrijeme, što zbog posla i drugih obaveza obitelj je rijetko na okupu.  Kako je to teško – držati obitelj na okupu, pravo je umijeće povezivati zajedno obitelj. Tu svatko daje svoj dragocjeni doprinos. Nemojte se u tome umoriti. Očinstvo i majčinstvo, koliko god imalo svojih križeva i žrtava, a što to u životu nema križeva i žrtava a vrijedi, su nešto uzvišeno i veliko pred Gospodinom. Treba se isto tako diviti i poštovati mudrost naših očeva i majki, djedova i baka. Mnogo puta, djedove i bake izbacimo iz svoga života. Nekada su prilike  života jednostavno takve da nas odijele – i patimo zbog toga. A znademo koliko su naše bake i djedovi utjecali i utječu u formiranju naših obitelji i izgradnji naše djece. Kad su se roditelji borili na poslu, djeca su često bila s djedom i bakom koji su ih odgajali, učili ih osnovne vrednote, učili ih molitve, prenosili im vrijednosti, one istinske, naravne, ljudske, ali i duboko kršćanske. To je veliko blago. Treba imati duboko poštovanje i udivljenje prema našim djedovima i bakama u svim fazama njihova života. I onda kada je sve dobro, ali i onda kada dođu teški dani, muke i bolesti, i vrijeme rastanka. Djedovi i bake su uvijek izvori mudrosti. Naučimo se mudrosti  naših djedova i baka, njihovome životu. Ona nas vraća na ono bitno u životu.“

„Naš život zasigurno ima i svoje tamne i negativne strane. Ali valja nam se također s dubokim poštovanjem i udivljenjem osjećati pred dobrotom Gospodina Boga koji nas prati u našemu životu, na našem životnom putu. Neka nam Marija, Kraljica obitelji, pomogne diviti se jedni drugima, poštovati jedni druge u najmanjim i najsitnijim stvarima. Neka nam Majka Božja pomogne uvijek diviti se i nauči nas kako ljubiti i poštovati druge koji su u našem životu, a najprije one u našoj obitelji“, zaključio je biskup propovijed. Liturgijsko pjevanje predvodila je klapa HRM-a „Sv. Juraj“, objavljeno je na mrežnoj stranici Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj.