Budi dio naše mreže
Izbornik

Blagoslov spomen-ploče i tribina o zaslužnom svećeniku, hrvatskom skladatelju don Mihovilu Miji Čurkoviću

Zadar (IKA)

Don Mihovil Mijo Čurković (1852.-1936.) zaslužni je zadarski svećenik i istaknuti hrvatski skladatelj, autor stihova i glazbe poznate pjesme „Čuj nas Majko, nada našo“, koja je među najizvođenijim pučkim marijanskim pjesmama Crkve u Hrvata. Ujedno je i autor glazbe također među pukom opće prihvaćene pjesme 'Oj ti dušo, duše moje, čuvao te dobri Bog'.

Don Mihovilu u spomen, u župi Gospe od Ružarija u zadarskom predjelu Diklo gdje je bio župnik čak 55 godina, u nedjelju 28. srpnja održana je tribina o životu toga, široj javnosti nedovoljno poznatog, a zaslužnog hrvatskog svećenika, osobito po njegovim crkvenim glazbenim djelima. Ujedno je u dikljanskoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija blagoslovljena spomen-ploča na kojoj piše: „U spomen don Mihovilu Miji Čurkoviću, domoljubu, glagoljašu, župniku Dikla (1878.-1933.) i svojim vjernim precima. Župljani Dikla“.

Izlaganje „Don Mijo Čurković – 55 godina života i svećeničke službe u župi Gospe od Ružarija u Diklu (1878.-1933.)“ održao je dr. don Zdenko Dundović, crkveni povjesničar, ravnatelj Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru koji je i blagoslovio spomen-ploču koja će biti postavljena na prigodno mjesto na dikljanskoj župnoj crkvi. Izlaganje „Politička i društvena djelatnost don Mije Čurkovića“ održao je mr. Roko Sven Surać, dugogodišnji član dikljanskoga župnog vijeća.

„Zanimljivo je istaknuti da su mnoge svjetovne popijevke, za koje se držalo da pripadaju narodnoj tradiciji, izašle iz pera don Mihovila Ćurkovića. Primjerice, pjesma ‘Oj ti dušo duše moje’ njegovo je autorsko djelo“, naglasio je dr. Dundović. Predstavio je životopis don Mihovila, njegovo plodno, a nedovoljno istraženo glazbeno stvaralaštvo te župnikovanje u Diklu gdje je služio 55 godina, što je više od polovice ljudskog života.

Don Mihovil rođen je 7. veljače 1852. g. od oca Miška i majke Cvite rođ. Vukić u zadarskom predjelu Arbanasi. Gimnaziju i bogosloviju završio je u Zadru. Zaređen je za svećenika 28. listopada 1874. g. Bio je župnik u samo dvije župe: u Preku (1875.-1878.) i Diklu (1878.-1933.). Bio je vrlo vrijedan svećenik, dobar propovjednik, književnik, skladatelj, vrstan solo pjevač. Objavio je knjige ‘Dvaest popjevaka uz pratnju glasovira’ (Trst, 1891.) i ‘Povijest Arbanasa kod Zadra’ (Šibenik, 1922.). Skladao je tri staroslavenske mise, dva moteta, više litanija i marijanskih pjesama za jednoglasno i višeglasno izvođenje uz pratnju orgulja te razne svjetovne zborske skladbe. Bio je hrvatski rodoljub, član stranke prava, glagoljaš koji je gotovo do smrti služio misu na staroslavenskom jeziku iz glagoljskog misala. U mirovinu u samostan sv. Mihovila u Zadru povukao se 1933. g., jer je tamo mogao slaviti glagoljašku misu. Kada su u samostan došli talijanski učenici zadojeni fašizmom, on odlazi u Arbanase kod svoje nećakinje Marija Duka rođ. Stipčević, majke velikog crkvenog dobrotvora mons. Šime Duke, nekadašnjeg djelatnika Vatikanskih arhiva. Don Mihovil je umro 23. rujna 1936. g. Pokopan je na Gradskom groblju u Zadru u grobnici obitelji Duka.

Dr. Dundović predstavio je društveni kontekst u kojem je djelovao Čurković, koji se potpisivao „župnik i hrvatski glazbenik“, nedaće u kojima se Zadarska nadbiskupija našla krajem 19. i početkom 20. st. „Bila je prisutna napetost između svećenstva hrvatskog i talijanskog nacionalnog opredjeljenja što se odražavalo i na vjernike. Kod don Miće, kako su ga od dragosti zvali u Arbanasima, nije bilo zabune. Moglo bi ga se opisati ovako: don Mihovil Ćurković bio je po vokaciji svećenik, po svećeničkom opredjeljenju župnik, po nacionalnoj odrednici Hrvat, po duši i podrijetlu Arbanas, a de facto loci Dikljanin“, rekao je dr. Dundović, istaknuvši da je 55 godina njegove župničke službe ostavilo duhovnog traga na stanovništvu Dikla. „Don Mihovil je propovijedao, slavio otajstva, krstio, vjenčavao, sprovodio generacije Dikljana, o čemu svjedoče upisi u matičnim knjigama koje su  pohranjene u zadarskim arhivima. Analizom upisa u matičnim knjigama koje je don Mijo uredno vodio, moguće je prionuti znanstvenom istraživanju demografskih prilika u Diklu u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. st. Arhivsko gradivo župe Gospe od Ružarija iz tog razdoblja otkriva svakodnevicu dikljanskog puka. Osim što je djelovao duhovno, bio je znanstvenik, književnik i glazbenik, vodio je brigu o inventaru župne kuće i župne crkve. Don Mijo je 1893. g. obnovio i proširio župnu kuću u Diklu, što svjedoči da je uz duhovnu brigu, kvalitetni i plodonosni pastoralni rad, vodio brigu i o materijalnoj obnovi. Kanonska vizitacija župe Diklo svjedoči da je župnu crkvu, liturgijsko ruho i posuđe uredno održavao. Nije zabilježena nikakva pritužba mještana na njegov pastoralni rad. Provesti više od polovine životnog vijeka i gotovo cjeloviti svećenički rad u jednom mjestu znači u tančine upoznati dušu, mentalitet i narav povjerenih duša“, istaknuo je dr. Dundović, dodavši da je don Mijo osobno poznavao svakog župljanina, što mu je omogućavalo neposredan pristup u duhovnom smislu.

„S obzirom da su seljani u vrijeme njegova dolaska u župu uglavnom bili nepismeni, don Mijo je bio posrednik između crkvenih i svjetovnih vlasti i mještana. Sve odluke, zapovijedi, poticaji i ostalo išlo je preko župnika, koji je na nedjeljnoj misi narod upoznavao sa sadržajem dopisa. Osobito su važni dopisi o moralnim odredbama crkvenih i svjetovnih vlasti, jer svjedoče da se u čitavom zadarskom okruženju 19. st. često pribjegavalo priležništvu, o čemu su oštrim dopisima zadarski nadbiskup i austrijske vlasti poticali župnike na korigiranje stanovništva.

Don Mihovilu je bio na srcu ponos i dostojanstvo težaka. Nije bio poklonik pomodarstva, korio je nedolično odijevanje, poticao je mještane na poštovanje vlastitog dostojanstva. U vrijeme bolesti, osobito za pojave difterije, arhivski spisi kazuju da su župnici, tako i don Mijo, poticali narod na cijepljenje djece kako bi se izbjeglo povećanje smrtnosti i ublažilo mukotrpan život težaka. Slabi higijenski uvjeti i socijalni status utjecali su na visoku smrtnost djece. U Diklu je 1873. g. bilo 25 sprovoda, od toga 21 dijete, od kojih je najmlađe bilo 5 mjeseci staro, a najstarije je imalo 8 godina, što pokazuje razmjere bolesti u to doba“, rekao je dr. Dundović.

Don Mihovil bio je dobrodušan, posredovao je kod izmirenja među mještanima, kada su se svađali oko zemlje, težačkih prava ili političkih stavova. „Poticao je euharistijsku i marijansku pobožnost, i sam ih je njegovao. Skladao je mnoge marijanske pjesme i zbog činjenice da je pod okriljem Gospe od Ružarija u Diklu proveo svećenički život. Mariju je nazivao dikljanskom Pokroviteljicom. U svojoj ljudskoj empatiji pomagao je siromasima, brizi za svagdanji kruh kojega je rado dijelio potrebnima. Osjeti se u pisanju službenih dopisa je li svećenik tek ispunio zadanu obvezu ili on proživljava događaje. U slučaju don Mije može se sa sigurnošću ustvrditi ovo drugo“, istaknuo je dr. Dundović.

Odnos don Mije prema ljudima bio je topao, iskren i ljudski, što je proizlazio iz njegova karaktera. „Bio je skroman i ponizan čovjek, razvidno je to iz njegovih zapisa o crkvenoj glazbi koju je ljubio. Njegova samokritičnost bila je odraz ozbiljnog pristupa pastoralnom radu, osobito u pripremi homilija i sagledavanju vlastitih ograničenja, što u konačnici uvijek urodi kvalitetnim plodovima“, istaknuo je dr. Dundović.

Zanimao ga je i znanstveni rad, osobito povijest rodnih Arbanasa. Sastavio je knjižicu iz 1922. g. ‘Povijest Arbanasa kod Zadra’ koju je potpisao ‘Ćurković don Mijo – Župnik u Diklu’. Dakle, Arbanasi su mu bili u srcu, ali prvotno je bio župnik Dikla. Na kraju knjižice nalazimo još jedno svjedočanstvo o skromnosti don Mihovila. Zabilježio je: ‘Ovu sam brošuricu napisao za same moje sumješćane; jer za širiju javnost, trebalo je pretresati opširno isprave i svesti u sklad opreke što se nalaze u njima’. Dakle, don Mihovil nije imao vremena ‘pretresati opširno isprave’ jer mu je na prvom mjestu bila župnička služba i dobro duša kojima je vjerno služio. Don Mihovil se nikada nije potužio da je gotovo cijeli svoj svećenički život proveo u Diklu. Zavolio ga je i tu rado službovao. Ta je ljubav bila obostrana“ istaknuo je dr. Dundović.

Predavač je potaknuo na potrebu istraživačkog rada temeljem kojega se „može ustvrditi da je taj marni, zauzeti i interesantan svećenički lik zaslužio ozbiljnu znanstvenu prosudbu u vidu znanstvenog članka, ako ne male monografije, s obzirom na širinu njegovih ljudskih, svećeničkih, glazbenih i političkih interesa. To otvara mogućnost interdisciplinarnom promatranju života i djela župnika i hrvatskog glazbenika, kako se volio potpisivati, don Mihovila Mije Ćurkovića“, poručio je dr. Dundović, istaknuvši da otkrivanjem spomen-ploče župljani Dikla „izražavaju zahvalnost za mnoga dobra koja je kao pastoralac i dugogodišnji župnik don Mijo usadio u duše i živote dikljanskih predaka“.

„Jedna od temeljnih odrednica don Mihovila bila je ljubav prema glazbi koju je gajio od ranih dana. Njegovo glazbeno stvaralaštvo privuklo je pozornost glazbenih kritičara. Novinar Rudi Belić, iznoseći podatke o počecima hrvatskoga glazbenog djelovanja, u članku ‘Glazba u Dalmaciji od apsolutizma naovamo’ u časopisu ‘Pjevački vjesnik’ 1912. g., napisao je: ‘Među ovim prvim radnicima spomenut ću Mihovila Ćurkovića koji je napisao mnogo popijevki za jedan glas uz pratnju glasovira. Posjedovao je izvanredan sluh za glazbu. Poznat je bio po zvonkom i ugodnom baritonu, nastupio je kao vrstan pjevač u Zadru, Dubrovniku i drugim gradovima. Ćurković je poticao i djelovao u pravcu buđenja i razvijanja nacionalne hrvatske svijesti u rodnom mjestu, oko osnutka ‘Hrvatske čitaonice’, ‘Seoske blagajne’ u Arbanasima, pohađanja mještana hrvatskih škola i dr. Ćurković je u Trstu 1891. g. objavio svoju zbirku kompozicija ‘Dvaest popijevaka uz pratnju glasovira’ koje su komponirane na riječi Augusta Šenoe, Augusta Harambašića, Rikarda Katalinića Jeretova, vlastite i drugih. Popijevke su za glasove: bariton, tenor, sopran, mezosopran i zbor (ženski)’“, rekao je dr. Dundović.

Kritičar časopisa ‘Gusle’ (1892.) za Ćurkovićeve skladbe kaže: „Melodije su osobito zgodne za pjevanje, jer potječu od vješta pjevača koji poznaje efekte pjevačke”. Muzikolog dr. Božidar Širola u knjizi „Pregled povijesti hrvatske muzike” (1922.) navodi da je Ćurković pokazao svježu melodijsku invenciju i da su njegove melodije jako prikladne za pjevačko grlo. Glazbeni kolekcionar Đuro Nazor iz Bobovišća na Braču, koji je vodio korespondenciju s Ćurkovićem, izjavio je: „U početku Ćurkovićeva rada u Dalmaciji nismo imali nacionalnih skladatelja. On je među prvima svojim stvaranjem budio narodnu svijest među Dalmatincima. To mu se mora priznati i jedan dan pisati o njemu s toplom simpatijom”.  Ćurković mu je u pismu napisao: „Svoje skladne svjetovne popijevke širio sam u krugu prijatelja i stjecao opću simpatiju dramatskom izvedbom. Moje skladbe odlikuju se melodijom i lakom invencijom i od nekog su efekta dok se pjevaju. Najviše sam stvari skladao za moj baritonski glas i prigodno pjevao”. „Njegova djela danas su rasprostranjena diljem arhiva raznih crkvenih i svjetovnih ustanova. U novije vrijeme Maja Milošević Carić sastavila je ‘Katalog muzikalija u arhivu Dominikanskog samostana sv. Petra Mučenika u Starome Gradu na Hvaru’ (Split, 2017.), u kojem je navedeno sedam glazbenih djela don Mihovila Ćurkovića, što znači da su oni kružili duž dalmatinske obale. Ennio Stipčević u svom poticajnom članku ‘Arhiviranje tišine (II)’, u časopisu ‘Kolo’ Matice hrvatske br. 4/2005. g., u osvrtu na glazbeni opus Čurkovića kaže: ‘Glazbena historiografija sustavno zaobilazi i minorizira glazbeno stvaralaštvo don Mihovila Čurkovića’. Ćurkovićev skladateljski opus nije precizno popisan ni do kraja poznat pa Stipčević zaključuje „da taj župnik i hrvatski glazbenik ima šansu da iznova dođe na glazbeni repertoar“. To don Mihovil Ćurković doista zaslužuje“, poručio je dr. Dundović.

Don Mihovil stjecao je temeljna glazbena znanja od svoga učitelja glazbe, talijanskog skladatelja Antonija Ravasija koji je bio i ravnatelj zbora zadarske katedrale, a bio mu je i učitelj u bogosloviji. Dr. Dundović je citirao mons. Pavla Keru da je „talentiran i samouk glazbenik i solo pjevač don Mihovil Ćurković iz Zadra dao zamjetan umjetnički prilog hrvatskom narodu te spada među zaslužne i istaknute ljude svoga kraja. S druge strane, kao rodoljub i veliki poklonik glagoljice svijetli kao uzor svima koji se i danas bore za očuvanje hrvatskog narodnog identiteta“.

„Želimo iz prošlosti oživjeti lik značajnog župnika Dikla don Mihovila Čurkovića. Netko je rekao da čovjek živi dok ga se sjećamo. Postavljanjem spomen-ploče oživljavamo sjećanje na don Mihovila, njegovu brigu za spas duša i njegovo domoljublje. Sjećamo se i svih onih koje je don Mijo krštenjem uveo na put spasenja, koje je hranio i krijepio sakramentima euharistije, ispovijedi, ženidbe i bolesničkog pomazanja. Sjećamo se i njegove sestre Kate koja je žrtvovala svoj život služeći mu kao domaćica, koja je uz šaljive stihove, kruhom hranila gladnu dikljansku djecu. Oživljavamo i sve koji su potezali konop dikljanskih zvona kad je dolazila nevera ili su zvonili kad je netko umro, kad su zvonjavom pozivali na misu i molitvu Zdravo Marijo“, rekao je o. Franjo Kowal, župnik Dikla.

Župni zbor Dikla i udruga Kveštura tijekom susreta izveli su pjesme koje skladao Čurković. Susret je počeo himnom Lijepa naša, u zahvalnosti Bogu „što živimo u slobodnoj Hrvatskoj o kojoj je sanjao i za koju se kao pravaš borio don Mijo Čurković“.

U subotu 27. srpnja u župnoj crkvi Gospe od Ružarija knjigu „Glagoljska madrikula Bratovštine Gospe od Lužarija u Diklu 1768.-1803.“ predstavili su prof. dr. Ivica Vigato, recenzent, i dr. Grozdana Franov Živković, suautorica knjige.