U novom Direktoriju za katehezu jako se naglašava osobno iskustvo vjernika i prvenstvo djelovanja Duha Svetoga, rekao je dr. Podgorelec, stavljajući to u kontekst želje da se inertne i deklarativne, nominalne kršćane, učini stvarnim i angažiranim kršćanima.

Novi Direktorij obilježen je sviješću da se „više ne nalazimo u kršćanskom društvu, klasične ustanove više ne prenose dovoljno vjeru, pa su motivi promjene katehetske paradigme socio – kulturalni razlozi. Stoga treba naći druge načine na koje će se vjera prenositi“ potaknuo je dr. Podgorelec.

U Direktoriju se navodi da je kriterij koji je vodio njegovu izradu „produbiti ulogu kateheze u dinamici evangelizacije“. Spominje se biskupska sinoda koja je govorila o novoj evangelizaciji, termin koji je prvi put 1998. g. spomenuo Ivan Pavao II.

„Nova evangelizacija je nova po metodi, žaru i izričaju. Ona znači, nešto što je već evangelizirano, treba iznova evangelizirati. U Europi postoji sve više kršćana koji su deklarativno, nominalno kršćani, a da krsna milost nikad nije u njima zaživjela. Stoga ih treba iznova evangelizirati“ rekao je predavač, upozorivši da se proces sekularizacije ne događa samo izvan Crkve, nego i unutar Crkve. „Mi kritiziramo što nema kršćanskog društva, problem politike, medija, a zapravo katolici su ti koji glasaju za pobačaj, koji nedjeljom idu u trgovine, to je proces sekularizacije unutar Crkve. Skandali unutar Crkve, sve to podržava sekularnu svijest unutar Crkve“ upozorio je dr. Podgorelec.

Direktorij promiče teologiju kršćanskog iskustva. „Godina 1960.-ih puno se govorilo kako je zanemareno i odsutno iskustvo u teologiji, govorilo se o rastavi između teologije i duhovnosti. Stoga se počelo propitivati, možemo li uz prenošenje sadržaja vjere, kojim se bavi dogmatska teologija koja nastoji kršćanski sadržaj racionalno analizirati, na distancirani način, uzeti kao objekt teologije ukoliko subjekt taj sadržaj živi“ rekao je dr. Podgorelec, podsjetivši da je Hans Urs von Balthasar „govorio o potrebi uvođenja svetaca u teologiju, jer kod svetaca se vidi povezanost između nauka i života, kao što je bilo u patrističkom vremenu. Balthasar želi iznova aktualizirati otačku teologiju“.

Dr. Podgorelec je istaknuo značaj kerigmatske teologije pape Franje u kojem kontekstu treba promatrati novi Direktorij za katehezu. U vodiču za čitanje, Salvatore Fisichella kaže da su „pisanje Direktorija potaknule riječi pape Franje o prvenstvu  kerigme. Walter Kasper kaže da je papa Franjo određen kerigmatskom teologijom. Kerigmatska teologija nastala je 1930.-ih godina. Ona želi povezati teologiju i navještaj jer je bila velika razlika između to dvoje. Teologija nije zapravo pripremala ljude za navještaj. Kerigmatska teologija ističe da kerigma nije spomen nekog događaja, nego je događaj spasenja koji se sada događa, kada naviještamo. Kerigmatska teologija prisutna je u učiteljstvu pape Franje. To izričito kaže Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života“ istaknuo je dr. Podgorelec.

Glede njene primjene na katehezu, predavač je rekao kako je „prva primjena da se dogodio premještaj naglaska s objektivnog čina vjere na subjektivni čin vjere. Daje se primat tome da kršćanska vjera, što je rekao već Benedikt XVI. u enciklici Deus caritas est, nije ponajprije moralni nauk, doktrina, nego susret sa živom osobom, Isusom Kristom. To je ta promjena paradigme, prijelaz naglaska s fides quae na fides qua, na teologiju kršćanskog iskustva;“ rekao je dr. Podgorelec.

Tu je promjenu Fisichella opisao ovako: „Previše vremena kateheza se usredotočila na poznavanje sadržaja vjere i kojom pedagogijom ga valja prenijeti, zanemarujući, nažalost, odlučujući trenutak kao čin izbora vjere i prianjanja. Zanemarivanjem toga subjektivnog čina, vjeru reduciramo na doktrinu, moral, vrijednosni sustav, na ideje. Činjenica je da takvo kršćanstvo može prihvatiti i netko tko ne vjeruje u Krista kao Sina Božjega, kao Otkupitelja, niti vjeruje da je Vazmeno otajstvo otkupiteljsko djelo“.

„Dakle, osoba može prihvatiti kršćansku kulturu, pa i taj vrijednosni sustav. Francuski filozof Andre Sponville kaže da on prihvaća ljude u kršćansku civilizaciju, kulturu, jer je tu rođen. Vladimir Solovjov rekao je za Tolstoja da je antikrist. Ne zato što je on bio protiv Krista ili kršćanstva, nego jer je sveo kršćanstvo na moralni nauk. S time je povezan neognosticizam, neopelagijanizam, koji ne omogućuje čovjeku da izađe iz sebe prema drugome“ rekao je dr. Podgorelec.

Kada Direktorij potiče da se od doktrine prijeđe prema evangelizacijskoj katehezi, želi se reći da se „vjera ne prenosi pojmovima, nego iskustvom. Ističe se da više ne treba strogo dijeliti prvi navještaj i katehezu, nego i u samoj katehezi mora biti prisutan prvi navještaj“ rekao je predavač.

Kerigmatska kateheza ističe „primat pneumatološke dimenzije u cjelokupnom evangelizacijskom poslanju Crkve. Dakle, Duh Sveti je prvi protagonist evangelizacije, pa i same vjere. On boravi u Crkvi kao cjelini i u srcu svakog čovjeka. Stoga se vjera događa na način da je navjestitelj i slušatelj otvoren djelovanju Duha Svetoga“ rekao je dr. Podgorelec, dodavši da je u tom smislu „klasična teologija razlikovala vanjsku i unutarnju milost. Vanjska milost je naš crkveni, evangelizacijski projekt, program, aktivnost, angažman, a unutarnja milost je djelovanje Duha Svetoga u srcu čovjeka. Vanjska milost ne može djelovati ukoliko Duh Sveti ne djeluje u srcima ljudi. To govore brojni autori. Sv. Augustin kaže, uzalud naviještaš riječ evanđelja, ukoliko Duh Sveti ne djeluje u srcu čovjeka“ rekao je dr. Podgorelec, istaknuvši kako pneumatološka dimenzija ističe da vjernik nije sam. To je svijest da osoba živi u jednoj prisutnosti.

Govoreći o kateheti kao svjedoku vjere, Direktorijem se želi premjestiti naglasak s metodike i pedagoških tehnika na svjedočanstvo života. „Vjerodostojnost svjedoka važnija je od sadržaja koji prenosi. To je primarno. Nakon toga slijede metode, pedagoška i tehnološka sredstva koja su također korisna. Svjedočanstvo ima dva obilježja. Prvo, onaj koji svjedoči ima iskustvo onoga o čemu govori. On svjedoči ono što je vidio. To je iz Prve Ivanove poslanice: Ono što smo vidjeli, čuli, dodirivali, to vam navješćujemo. Direktorij kaže da katehetu osposobljava za djelovanje činjenica da sam ima iskustvo susreta s Gospodinom. Drugo, onaj koji sluša svjedoka više je usmjeren na osobu, ne na sadržaj. Je li ta osoba vjerodostojna, je li ta osoba uistinu vrijedna moga povjerenja. Dakle, važna je osoba, ulijeva li povjerenja, da slušatelj može lakše prihvatiti sadržaj“ rekao je dr. Podgorelec.

Prema Direktoriju, susret s Gospodinom slušatelju olakšava svjedočanstvo života, da se može otvoriti Duhu Svetom. U Direktoriju piše: „Život svjedoka koji je iskusio spasenje postaje ono što dodiruje i pokreće slušatelja“.

Direktorij ističe primat biti pred činiti. „Prvo treba biti kateheta, pa tek onda činiti katehezu. To znači da valja razlikovati u kršćanskom pozivu temeljni, opći, primarni poziv, to je poziv na svetost. Od specifičnih poziva koji su ovisni o prvom pozivu, kao što je biti kateheta, biti svećenik, liječnik ili nešto drugo, i ti specifični pozivi imaju vrijednost prema prvom pozivu. Ukoliko se ostvaruje poziv na svetost, pripadati Kristu, onda i svi drugi pozivi imaju vrijednost“ rekao je dr. Podgorelec.

U tom kontekstu, spomenuo je sv. Majku Tereziju iz Kalkute koja je rekla da njihovo zvanje nije raditi za najsiromašnije. Njihovo zvanje je pripadati Isusu. A njihovi čini samo su dokaz da sestre njemu pripadaju i da ga ljube. Citat sv. Majke Terezije glasi: „Mi smo redovnice i naše zvanje nije rad za gubavce ili za umiruće: zvanje nam je pripadati Isusu. Budući da njemu pripadam, moj rad je sredstvo kojim činim stvarnom svoju ljubav prema njemu. Prema tomu, taj rad nije svrha, nego sredstvo. Moje je zvanje pripadati Bogu, ljubiti ga nedjeljivom ljubavlju, i to u čistoći. Zbog toga ja prihvaćam zavjete“.

Predavač je rekao da su svjedočanstvo i davati primjer suprotne stvarnosti. „Nismo mi pozvani davati primjer nekome. Svjedok ne daje primjer. On jednostavno svjedoči svojom osobom i svojim životom. Prorok nije zabrinut kako će ga drugi percipirati. Zato se ni ne umara“ rekao je dr. Podgorelec. U Direktoriju se izričito naglašava svjedočanstvo svetaca i mučenika kao izvor za katehezu, jer oni utjelovljuju evanđelje u svom životu.

„Unutar teologije, osobito u katehezi, danas se sve više govori o važnosti modela kao načinu interpretacije kršćanske istine ili kršćanskih vrlina. Jedno je o istini govoriti apstraktno, a drugo je govoriti o vrlini ako to predstavimo kako neka osoba to živi. Onda taj sadržaj ne pogađa osobu samo na racionalnoj razini, nego je zahvaća cjelovitije i postaje privlačna. U tom smislu može se govoriti o teološkoj estetici Hans Urs von Balthasara koji je htio dati važnost transcedentalnom“ rekao je dr. Podgorelec. Direktorij ističe važnost estetske dimenzije kršćanstva, „gdje neće biti predstavljeno samo kao istinito i pravedno, nego i kao ono koje osobu može iznutra ispuniti autentičnom radošću. Kateheza treba i sadržajno biti prožeta duhovnošću. Duhovnost nastoji u kršćanskoj teologiji i egzistenciji isticati primat esencijalne pred funkcionalnom razinom: važnije je postojati na Kristov način nego obavljati neku službu i zadaću. Svijest toga primata kršćanina vodi prema promjeni života (metanoja) koja se treba očitovati na svim razinama: u unutarnjem životu, prihvaćanju Božje volje, sudjelovanju u poslanju Crkve, bračnom, obiteljskom i profesionalnom životu i društvenom angažmanu“ poručio je dr. Franjo Podgorelec.