O temi Imenica mudrost – sofia kod Luke se javlja deset puta: šest puta u Evanđelju i četiri puta u šestom i sedmom poglavlju Djela apostolskih, što je povezano sa Stjepanom, rekao je dr. Cifrak. „Djela apostolska nisu povijest Crkve ni povijest prve Crkve. To je kerigmatska historiografija čija je nit vodilja ‘I riječ je Božja rasla’“, rekao je dr. Cifrak, dodavši da u tom spektru treba gledati i tekst Djela apostolskih koji u šestom poglavlju približava gremij sedmorice. „Zanimljivo je da se nigdje o tom gremiju sedmorice ne govori kao o đakonima. To se samo nalazi u obredu ređenja đakona. Nakana autora nije bila da ih prikaže kao osobe koje su ustanovile caritas, pučku kuhinju. U tom smislu, ni Stjepan nije đakon koji se brine za udovice u prvom planu, niti je to kasnije Filip“, istaknuo je dr. Cifrak.

Tijekom izlaganja pojasnio je artikulaciju dviju perikopa u šestom poglavlju Djela apostolskih,  1-7 i 8-15, a neki drugoj perikopi pridružuju i 7,1. Šesto poglavlje počinje spominjući problem nebrige za helenističke udovice u svagdanjem služenju kod stolova, što Dvanaestorica rješavaju ustanovljenjem sedmorice. „Oni trebaju preuzeti brigu nad tom službom koja se zove diakonia, služenje. Dvanaestorica se žele posvetiti molitvi i posluživanju Riječi, Službi Riječi. Oni su pružili pomoć helenističkim udovicama preko ustanove sedmorice, da bi bili slobodni za drugu službu. Među sedmoricom muževa nalazi se i Stjepan. Za sve njih izrijekom se kaže da su puni mudrosti, a izdvaja se Stjepan čijoj se mudrosti nije moglo odoljeti u raspravama“, istaknuo je dr. Cifrak, rekavši da u Djelima apostolskim postoji Služba riječi, apostolska služba Dvanaestorice, poslati braću na službu drugome. U Lk 10,40 diakonia se odnosi na Martino posluživanje Isusa.

Za posluživanje kod stolova Dvanaestorica predlažu sedmoricu muževa s dobrim svjedočanstvom punih duha i mudrosti, svjedočanstvo poput stotnika Kornelija i Ananije. „Kod optužbi protiv Stjepana nisu mogli odoljeti mudrosti i duhu kojim je govorio. U takvim trenucima Duh Sveti daje što će reći, sam Isus daje im mudrost da se mogu oduprijeti progoniteljima. Takve žele postaviti u tu službu. Tekst o molitvi Dvanaestorice kaže da bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama i Marijom, majkom Isusovom i braćom njegovom. Postojanost u molitvi karakterizira prve kršćane. Postojanost u Službi Riječi tipična je za Dvanaestoricu. Zajednica moli, a rezultat te molitve je da se potreslo mjesto gdje bijahu sabrani i svi se napuniše Duha Svetoga te stanu navješćivati Riječ Božju smjelo. Molitva i navješćivanje Riječi Božje usko su povezani“, poručio je dr. Cifrak.

Navedena su sva imena izabranih poslužitelja stolova. Iz Djela apostolskih poznato je djelovanje Stjepana i Filipa, imena ostale petorice nakon izbora više se ne spominju. Samo se za Nikolu reklo da je prozelit iz Antiohije. „Apostoli  su taj izbor sedmorice potvrdili molitvom i polaganjem ruku. Ta se praksa vidi u Dj 13,3 gdje su poslije posta i molitve Barnaba i Savao određeni za djelo za koje ih je odredio Duh Sveti. Slično se događa i kod postavljanja starješina po crkvama. Barnaba i Pavao, i sami tako primivši poslanje, postavljaju starješine u novoosnovanim zajednicama“, rekao je dr. Cifrak, istaknuvši: „Iza molitve i polaganja ruku kod Barnabe i Savla stoji antiohijska zajednica, a kod sedmorice starješina i apostoli. Dakle, iza uspostave službe u zajednici stajali su apostoli“.

„Zahvaljujući službi Dvanaestorice, Riječ Božja se uvećavala. Broj učenika u Jeruzalemu se umnažao. Iza toga brojčanog rasta stoji Bog, a broj se povećavao i drugdje. Prelazio je granice Izraela i Palestine. Vjeru je prihvaćalo i veliko mnoštvo svećenika. Svećenici su inače spomenuti s nasljednikom hrama i saducejima, da su bili uznemireni apostolskim poučavanjem naroda i naviještanjem Isusa koji je uskrsnuo od mrtvih te su naredili da ih se zatvori. Prihvaćali su vjeru u Isusa uskrsloga od mrtvih. Stjepan je pun mudrosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu. Stjepan je pun milosti i snage, pun vjere i Duha Svetoga. To je bio preduvjet za njegovo činjenje čudesa i znamenja u narodu. Stavljen je uz bok ostalih apostola koji su činili čudesa i znamenja. Čudesno Božje djelovanje događa se i po Pavlu i Barnabi“, rekao je dr. Cifrak.

Tumačeći Stjepanov govor, predavač je rekao kako u njemu spominje Mojsija da je izveo Izraelce. Slutnja je da se u raspravi sa Stjepanom raspravlja o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću. Naviješta se progon kršćana i njihovog svjedočenja pred političkim moćnicima. „Protivnici nemogućnost svoga suprotstavljanja koriste podmetanjem ljudi da su Stjepana čuli kako govori pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga. Upuštaju se u podjarivanje naroda, starješina i pismoznanaca. To kulminira odvođenjem Stjepana pred Veliko vijeće. Lažni svjedoci govore o Stjepanu da stalno govori protiv svetog mjesta i zakona. Bog stanuje na svetom mjestu, u hramu. A Mojsije je Izraelu posredovao zakon“, opisao je dr. Cifrak.

U Stjepanovu govoru spominje se mudrost i vezuje uz Josipa i Mojsija. Stjepan kaže za Josipa da je Bog bio s njim i izbavio ga je iz svih nevolja, podario ga je naklonošću i mudrošću pred faraonom. „Isus je prvi opisan kao onaj koji raste u mudrosti. Za Mojsija se kaže da je, odgojen u svoj mudrosti egipatskoj, bio silan na riječima i djelima. Mojsije je vođa, spasitelj i prorok. Mudrost nije samo ljudska kvaliteta, nego i božanska“, rekao je predavač, zaključivši opisom Stjepana koji je mučenički odjelotvorio nasljedovanje Isusa.

„Stjepana se predstavlja kao proroka i Isusovog nasljedovatelja. Kod Luke učenici imaju sudbinu koju ima i njihov Učitelj. Stjepan je ispunjen Duhom Svetim, to podsjeća da je Isus pomazan Duhom Svetim. Isus je prikazan kao pomazanik koji je istovremeno pun proročkih osobina. Kod Luke, Isus je i Mesija i prorok. Da je Stjepanu lice kao u anđela slično je s Mojsijem u izlasku. U svom govoru Stjepan optužuje Izraelce koji su bili neposlušni Bogu, Zakonu i njegovim poslanicama. Isus prepoznaje Stjepana kao proroka u viziji prije smrti. Kamenovanje Stjepana izjednačuje sa sudbinom proroka u Izraelu. Stjepan je optužen poput Isusa. Stjepan nije optužen zbog svojih riječi i govora, nego zbog onoga što bi navodno bio rekao Isus. Budući da se on postavlja prema hramu i zakonu kao i Isus, osuda se tiče i Isusa. Isus je pravednik kojega su Izraelci ubili kao i tolike druge proroke. Stjepan u svom viđenju vidi Sina Čovječjeg gdje stoji s desna Bogu, gdje je Bog prisutan, ondje gdje je Sin Čovječji.

Stjepan je svjedok za Isusa. Pokazuje veliku sličnost s procesom protiv Isusa. Stjepan u času svoje smrti moli poput Isusa. Djela ostavljaju Isusove riječi opraštanja. Stjepan ispunja zapovijed ljubavi prema neprijateljima“, rekao je dr. Cifrak, naglasivši da su Josip i Mojsije u Starom zavjetu, a u Djelima apostolskim Stjepan, obdareni mudrošću i pokazuju kontinuitet povijesti spasenja. „Isus je u funkciji Spasitelja, kako pokazuju Djela apostolska, vođe poput Jošue. I to je ime Jesus, u kome je jedino spasenje“ poručio je dr. Mario Cifrak.