Svečano misno slavlje sedmog dana Devetnice predvodio je don Ivica Jurišić, župnik župa Ljubač i Radovin i dekan Ražanačkog dekanata. O temi „Sveti Josip – učitelj i primjer ponizne molitve“ propovijedao je don Krešo Ćirak, župnik župa Obrovac i Medviđa i dekan Novigradskog dekanata.

Tema propovijedi u ovogodišnjoj Devetnici sv. Stošije bila je razmatranje različitih aspekata molitve, jer je, ususret Jubileju 2025. godine na razini sveopće Crkve, u tijeku godina koju papa Franjo vidi kao „veliku simfoniju molitve“ po kojoj će se Crkva pripraviti za Jubilarnu 2025. godinu. Don Krešo je podsjetio da se 2025. obilježavaju i 1700. obljetnica prvog ekumenskog koncila u Niceji kao i dva nacionalna jubileja: 1100. obljetnica hrvatskog kraljevstva i 1100. obljetnica održavanja nacionalnih sinoda 925. i 928. u Splitu, u vrijeme hrvatskog kralja Tomislava.

„Svaka jubilarna godina kroz povijest Crkve imala je veliku važnost na crkvenom i društvenom području. I Jubilarna godina pred nama to želi biti za nas“, poručio je don Krešo. Razmatrajući sv. Josipa kao poniznog molitelja, Ćirak je rekao da sv. Josip čudesno sja poput zvijezde kao „djelo Božje“. Primjer sv. Josipa pokazuje što znači „molitvi dati novu učinkovitost, oslobođenu ljudske moći, a podložne božanskoj svemoći“, rekao je don Krešo, dodavši da je nakana i hodočašća dekanata da vjernici postanu „djelatno Božje djelo“.

„Etimološki, riječ molitva znači predanje, stavljanje u posluh, u poslanje onomu kome upućujemo svoje vapaje. Blagodat i plod takve molitve nije ulišanje prošnje, nego življenje povjerenja u Onoga koji može uslišati. Biti s Njim, biti u molitvenom odnosu koji znači poniznost i predanje, izgrađuje molitelja puno više nego samo uslišanje molitve“, poručio je don Krešo.

Ćirak je rekao da su primjeri ponizne molitve sv. Josip, zagrebački nadbiskup Martin Borković koji je kroz četiri biskupijske sinode uspješno reformirao Zagrebačku nadbiskupiju dok su ga kler i kanonici javno ponizili i izrugali te papa Benedikt XVI. koji je u svojoj Njemačkoj bio kao ‘prorok bez časti’. „Ponizni ljudi prolaze uistinu po nizini, ali ono što je u ljudskim očima kamen odbačeni, Božjim djelom postaje na kraju kamen zaglavni. Danas Hrvati svoj identitet grade na sv. Josipu, Zagreb se ponosi Borkovićem, a njemački narod tek treba upoznati Benedikta XVI.“, poručio je don Krešo, rekavši da je i sv. Stošija, ako se isprva naizgled u njenom mučeništvu činilo da je odbačena, po uzoru na svoga Učitelja i Gospodina, postala ‘kamen zaglavni’ kao primjer u hrabrom nasljedovanju Isusa Krista i zagovornica vjernika stoljećima u povijesti Crkve.

Nadbiskup Martin Borković je pred izazovom reformacije u svakodnevni život katoličkih obitelji uveo svetačku pobožnost, jer „zagovor svetaca pomaže bolje čuti Božju riječ, daje snagu otkriti i prihvatiti volju Božju“, rekao je don Krešo. „Za nadbiskupa Martina sveci su bili putokazi za raj, a njihovo nasljedovanje siguran put k spasenju duše. Zato i hodočašće sv. Stošiji pomaže otkrivanju duhovnog blaga naših župnih zajednica. Blago vjere je obogatilo, oblikovalo način življenja i vjerovanja podvelebitskog, bukovačkog i ravnokotarskog dijela Zadarske nadbiskupije.

Zahvaljujući nadbiskupu Borkoviću, Hrvati štuju sv. Josipa i kao nacionalni identitet koji oblikuje svijest naših obitelji i njihovu ljubav prema zemlji u kojoj žive. Nadbiskup je očigledno bio svjestan činjenice da kad se Bog stavi u središte čovjekovog života, i ostale stvari mogu se lako riješiti. Zato je strašno slušati Jahvine riječi upućene proroku Samuelu u prvom čitanju: ‘Nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima’“, rekao je don Krešo.

Sveti Josip, kao i Marija, „pripada hipostatskom redu koji ga izdiže iznad svih svetaca i anđela, pa time i njegova škola molitve uključuje neposrednije djelovanje Duha Svetoga“, rekao je don Krešo. Josipov imenjak, papa Benedikt XVI., zadnje poglavlje svoje svojevrsne duhovne oporuke pod nazivom „Što je kršćanstvo’“ posvetio je upravo sv. Josipu.

„Benedikt XVI. kaže da je sv. Josip ‘paradoks’ koji je svojim djelovanjem doprinio da mrtvi panj Jišajev isklija mladicu. Koliko god uznemiruje slika mrtvog panja, tim više se u čovjeku učvršćuje nada ukoliko prihvati djelovanje sv. Josipa kao školu u kojoj se djelo Božje ostvaruje“, rekao je don Krešo, istaknuvši kao primjer za nasljedovanje Josipovu krepost pravednosti.

„Josip je vjernik odrastao u starozavjetnoj vjeri. Ona se sastojala u obdržavaju zakona i propisa. Samo obdržavanje propisa ne dovodi nas do susreta s Bogom. Po sâmim propisima ne možemo u Betlehemskom djetetu prepoznati Boga. Stoga Benedikt XVI. kaže da je starozavjetna pravednost put priprave za susret sa živim Bogom, koja između ostaloga krije i opasnost: ‘Ovo je opasnost: puko poštivanje zakona postaje bezlično, samo djelovanje; čovjek postaje tvrd, pa čak i ogorčen’“, rekao je don Krešo, naglasivši: „Sv. Josip radi iskorak te u propisima vidi ne samo paket normi i slovo zakona, već izraz Božje volje, po kojoj Bog govori njemu, a sv. Josip djeluje po istoj riječi. Papa kaže da ulaskom u taj novi zakon u osobni dijalog s Bogom, vjernik upoznaje lice Božje, počinje vidjeti Boga i tako postaje hodočasnik na putu prema Kristu“, rekao je don Krešo, upozorivši da čovjek bez novozavjetne pravednosti ostaje „mjed što ječi ili cimbal što zveči“, kako kaže sv. Pavao.

S vjernicima iz Novigradskog i Ražanačkog dekanata završena su tradicionalna hodočašća vjernika iz 11 dekanata Zadarske nadbiskupije tijekom Devetnice u zadarsku katedralu sv. Stošiji, ususret proslavi njene svetkovine 15. siječnja. Na kraju svake mise tijekom hodočašća, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić predvodio je zagovornu molitvu sv. Stošiji za Crkvu i sve staleže ljudi te je puk pjevao Himan sv. Stošiji ‘Popjevkom veselom, blagdan objavite, Stošiju blaženi, Zadrani častite. Ona je obrana, Zadra nam rodnoga, Dalmacije ures uzvišen“, izvijestila je Zadarska nadbiskupija.