Hodočašće vjernika Ninskoga i Paškoga dekanata u katedralu Sv. Stošije

„Preko Božje riječi imamo potrebu ući u bliskost s Isusom Kristom, Sinom Božjim. Preko Riječi nam govori sami Bog. Zato je važno da imamo dušu i srce raspoložene da nam Bog govori. Zato je važno zaustaviti se i otvoriti uho svoje duše, da vjerujem da Bog meni ima nešto reći“, rekao je don Marinko. Ispričao je poticaj za vlastito preispitivanje. Jedan mladić tražio je odgovor na životna pitanja te je dospio do monaha pustinjaka. Monah mu je ponudio šalicu i u nju je počeo lijevati čaj. Kad je napunio, nije prestao nego je lijevao i dalje. Iz šalice se prelijevalo. Mladić ga je pitao zašto lijeva kad je šalica puna. Rekao mu je da lijeva jer u tome može sebe vidjeti: „Ti si kao šalica. Došao si s pitanjima, ali ti si pun kao ta šalica. Bilo što da netko hoće u tebe uliti, sve se prelijeva. Ništa ne može doprijeti do tebe“.

„I mi smo često takvi. Puni smo i zato ništa ne može doprijeti do nas. Da bi nam Bog mogao progovoriti, treba neka životna situacija koja će nas isprazniti“, rekao je don Marinko. Posljednjega dana hodočašća tema je bio bl. Ivan Merz. Rođen je 1896. g. u Banjoj Luci. Otac mu je bio Austrijanac, BiH je bila pod upravom Austro-Ugarske. Obitelj nije bila osobito vjernička. Ivan je išao studirati u Beč. Otac je htio da napravi vojničku karijeru, vojsku je napustio nakon tri mjeseca. Počeo je studirati kad je počeo Prvi svjetski rat. Bio je regrutiran i otišao je u vojsku na sjever Italije. Tu je proveo vrijeme Prvog svjetskog rata.

„Kad se čovjek nađe u ratu, to je situacija koja čovjeka isprazni. Kad vidiš smrt toliko ljudi. Prvi svjetski rat je dotad bio najveća klaonica u povijesti. Milijuni ljudi su stradali. Čovjeka isprazni gledajući te strahote, kad se suočimo s onim što čovjeka duboko probode, kad vidi užas, doživi nesreću, kad se netko ozbiljno razboli, umre netko blizak, sam se razboliš, ostaneš bez posla ili te pogodi neka nepravda. Nešto te toliko pogodi. Križ je kao plug, on te probode, da bi ljubav Božja, Bog mogao ući u moj život, u moje srce, dušu“ rekao je don Marinko, dodavši da križ sam po sebi nije dobar. „Rat nije dobar, nego je zlo. Rat dolazi od ljudi, ne od Boga. Mi ratujemo, jer ljudi žele što nije njihovo, gledaju svoje interese. Koliko je obitelji u ‘ratu’ na sudu zbog baštine. Braća i sestre, od istog oca i majke. Toliko međusobno zahlade i budu jedan protiv drugoga, ratuju zbog zemlje, nasljedstva, novaca“, upozorio je propovjednik, istaknuvši da nas ni u takvim situacijama Bog ne ostavlja. „Onda se izranjen, pogođen, čovjek otvara i Bog može ući u naš život. Onda više nismo puni – puni odgovora, puni sebe, znanja, pameti. Sve znam, imam odgovor na svako pitanje, ili sam ravnodušan, nije me briga za ništa“, rekao je don Marinko.

Ivana Merza pogodio je križ rata, počeo je ozbiljnije razmišljati. Ono što je drugoga možda sablaznilo, i apostol Pavao kaže da je križ sablazan. Naviješteno Prvo čitanje kaže kako je Anu pogodilo što nema djece. Njena suparnica ima djece i još joj se ruga. „Ona je s tim toliko pogođena, ali nije ratovala sa suparnicom nego je kleknula i iz duše molila Boga. I rekla je: ‘Ako ti daš, ja ću dati tebi’. I Bog joj je dao sina Samuela koji je toliko značajan. Ono što je minus, što nas pogađa, pritišće, što izgleda užasno, ako počnemo tražiti Boga, onda Bog ulazi i počinje nas mijenjati, donosi nam spasenje“, poručio je Duvnjak.

Evanđelist Marko sažima Isusovo propovijedanje riječima ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje’. „Punina vremena je Isus Krist. Otkriti Isusa Krista, ljubav Božju. Gdje je Bog tu je život, radost. Primajući Boga, život čovjeka se mijenja. Premda Ivan Merz nije postao svećenik, živio je svetošću i gorljivošću za Krista i Crkvu više nego mnogi svećenici, nažalost“, rekao je don Marinko, istaknuvši da „nije važno je li netko svećenik ili nije. Mi smo svi kršćani. To je naš temeljni identitet“.

To kaže sv. Ivan Pavao II., kad ga pitaju što za njega znači biti Papa. Dakle, prvi čovjek u Crkvi. Papa odgovara: ‘Najznačajnije, najveći dar u životu nije to što sam izabran za Rimskog biskupa, Papu, za Petrova nasljednika. Nego je najveći dar kad sam na krštenju postao dijete Božje. Kad mi je Bog dao da sam kršćanin, njegovo dijete. To je najveći dar koji čovjek prima. Sve to drugo me straši, jer ću jednog dana odgovarati pred Bogom kako sam vršio tu službu’.

„Bl. Ivan je studirao na Sorbonni poslije rata, vratio se u Zagreb i radio kao profesor u Klasičnoj gimnaziji. Onda se angažirao, svaki dan je bio na misi, živio sveto. To je temeljno. Svaki dan je bio na koljenima pred Bogom. Živio za Krista, za Crkvu i mnoge. Ljubav Kristova u njemu je zapalila mnoge ljude s kojima je radio i živio. Ako u nas uđe Božja ljubav, ako je ona u nama, onda ona žari, svijetli, izlazi iz nas. Takav je on bio. I umro je mlad, 1928. g., u 32. godini života. Bog je procijenio da je on u svoje 32 godine ispunio svoje poslanje. Grob mu je u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Krist nas zove. Gledajući našim ljudskim očima, mi bismo pomislili da je njegov život ostao nedovršen u 32 godine, nije postao svećenik, nije se oženio. Ali bl. Ivan je svoj život dao potpuno za Krista, za druge, za sve“, naglasio je don Marinko, poručivši da je svakome važno da Bog uđe u njegov život.

„Isus kaže, ‘Obratite se i vjerujte Evanđelju’. Obratiti se znači pustiti da Bog uđe u naš život, da nam donese spasenje, da nas iznutra promijeni. Da iznutra možemo biti drugačiji. Da se možemo oblikovati na sliku Sina Božjega. Da možemo ljubiti kao što Bog ljubi. Da svaki dan imamo otvoreno srce i da možemo rasti u vjeri, ljubavi. Da ne budemo puni. Bl. Ivan nikad nije bio pun. Bio je otvoren i prihvaćao je sve što mu je život donosio. Dopuštao je da Bog kroz sve događaje njegova života ulazi dublje u njegov život i da ga oblikuje na svoju sliku. Po zagovoru bl. Ivana Merza dao Bog da i mi imamo otvoreno srce koje žari ljubavlju, da je otvoreno za ljubav Kristovu, da i mi možemo žariti ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, kao što je to isijavao i žario bl. Ivan Merz“, potaknuo je don Marinko Duvnjak.

Ninski dekan Božo Barišić rekao je da je sv. Stošija bila žena velike vjere i evanđelja – Božje riječi, zbog koje je svoj život darovala drugima te se mučeničkom smrću darovala Gospodinu. Potaknuo je da i mi, poput sv. Stošije, budemo ljudi vjere i da svojim životom hrabro i nepokolebljivo svjedočimo Božju riječ.