Dr. Škunca autor je knjižice „Sveti Jeronim, naš zemljak iz Stridona“ (Rijeka, 2018.), a na recenziji je Škuncin opširniji rad „Naš Jeronim“. Izdanje toga djela predviđeno je sljedeće godine, u spomenu visokog jubileja smrti sv. Jeronima koji je dao veliki doprinos u nauku Katoličke Crkve, teologiji, biblijskoj znanosti, kršćanskom moralu i odgoju, povijesti i kulturi. 

„Sveti Jeronim jedan je od najpopularnijih svetaca među Hrvatima. Marulić je pisao da je „Jerolim naš Dalmatin, dika i poštenje, kruna hrvackog jazika“. On je svakako svetac našeg podneblja, ‘naše gore list’“, rekao je fra Stanko, istaknuvši da je „opus toga velikog crkvenog naučitelja prava enciklopedija znanja“.

„Jeronim je bibličar, teolog, mariolog, jedan od posljednjih latinskih pisaca klasične starine, poliglot, povjesničar, polemičar, pedagog, duhovni vođa, asketa, pustinjak i monah, svetac evanđeoskog žara. Zaštitnik je bibličara, egzegeta, tumača, prevoditelja, lingvista, filologa i humanista. Po naravi nije filozof u strogom smislu riječi, nego erudit vrlo širokog spektra znanosti, izvrsni teolog i bibličar, jedan od najvećih poznavalaca Svetoga pisma“, rekao je dr. Škunca, opisavši i Jeronimov karakter. „Po svojoj naravi bio je tvrdoglavi kolerik, do kraja bojovan prema krivovjercima, nepopustljiv kad se radi o principima, čovjek koji je imao svoje mane, ali i svetac na njemu svojstven način. Pun evanđeoskog žara, svjestan svoje opore naravi na temelju koje je i nastala uzrečica: ‘Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!’, ali koje nema u njegovim djelima“, upozorio je predavač.

„Jeronim je svoju duhovnost gradio na Riječi Božjoj, asketizmu, molitvi i pokori. Iza sebe je ostavio brdo knjiga, nadasve biblijskog karaktera, svoju osobnu korespondenciju od stotinu i tridesetak pisama, bolje reći poslanica, od kojih su neke prave knjige, studije o kršćanskoj duhovnosti“, rekao je dr. Škunca.

Jeronim je rođen u Stridonu oko 345. g. u bogatoj kršćanskoj obitelji: otac Euzebije, brat Paulinijan stalno ga je pratio, a majci i sestri se ne zna ime. „Obitelj je imala sluge koje Jeronim spominje. U Rimu je studirao latinski jezik, književnost, povijest, pravo i sl. Slušao je slavne učitelje Elija Donata i Marija Viktorina. Pohađao je crkve i katakombe. Tek pri kraju studija odlučuje se krstiti, do tada je bio katekumen. Nakon rimskih studija ide na postdiplomski studij u Trier, tadašnju Galiju. Izgleda da je njegov otac htio da se uključi u državničku službu. No, tu konačno odlučuje raskinuti sa svijetom i prigrliti evanđeoski život kao monah“, rekao je fra Stanko.

U Akvileji Jeronim je s grupom mladih odlučio živjeti evanđeoski, po uzoru na monahe. „Iz te je grupe potekao biskup i crkveni otac sv. Kromacije. Neki su izabrali pustinjački život na našim otocima. Jeronim je otišao na Istok, u sirijsku Antiohiju, gdje je imao prijatelje sa studija. Uskoro je odlučio povući se u pustinju među pustinjake Halkidije, na sjeveru Sirije. Provodi život u strogoj pokori, uči hebrejski jezik, bori se s napastima, dopisuje se s kolegama. Iscrpljen i bolestan napušta pustinju, vraća se u Antiohiju gdje sluša učene teologe, proširuje svoje teološko znanje. Potom nekoliko godina boravi u Konstantinopolu gdje također sluša crkvene oce i teologe, sv. Bazilija i sv. Grgura Nazijanskog“, rekao je fra Stanko.

„Na Istoku se u to vrijeme vode žučne kristološke rasprave, kršćani se dijele, u Antiohiji su tri struje, svaka sa svojim biskupom. Neki se obraćaju papi u Rimu da kaže tko je u pravu. Papa Damas 382. g. saziva sinodu na koju s Istoka dolaze dva biskupa koji su Jeronimovi prijatelji. Jeronim ih prati kao prevoditelj i poznavatelj grada. Papa Damas zapazio je Jeronima kao teologa, govornika i bibličara te ga je uzeo za tajnika. Tako postaje ‘kardinal’, iako ta služba postoji od 12. st. Biskupima su prenoćište omogućile bogate kršćanske matrone pa je Jeronim stjecajem okolnosti došao u kontakt s tim pobožnim udovicama koje su ga molile za duhovno vodstvo. Tumačio im je Sveto pismo i davao asketske savjete. Među njima su sv. Marcela, sv. Paula Rimska i njena kći Eustohija. Jeronim je kritizirao rimski kler i neke monahe koji nisu živjeli evanđeoski. Nakon četiri godine boravka u Rimu, umro je papa Damas, Jeronimov zaštitnik. Onda su Jeronima počeli klevetati i napadati svi koje je kritizirao. Stoga je napustio Rim i odlučio se za monaški život u Betlehemu. S njim su išli i drugi muškarci koji su željeli živjeti na sličan način“, rekao je predavač.

S tom nakanom s Jeronimom su pošle i udovica Paula, njena kći Eustohija i djevice koje su htjele živjeti kao monahinje. „Bogata Paula u Betlehemu pored bazilike Rođenja izgradila je 385. g. dva samostana, za muške i za ženske, gdje su živjeli do kraja života. Jeronim je bio duhovni vođa u oba ta samostana. Sestre i monasi bili su na raspolaganju brojnim hodočasnicima. Tu je Jeronim usavršio aramejski jezik, napisao poslanice i većinu svojih djela. Umro je 30. rujna 420. g. a pokopan je uz spilju Kristova rođenja. Njegovi zemni ostaci preneseni su u 13. st. u Rim i pohranjeni su u bazilici Sv. Marije Velike“, rekao je fra Stanko.

Navodeći Jeronimova djela, dr. Škunca istaknuo je kako je on preveo Sveto pismo iznova na latinski, tzv. Vulgata, jer su prijašnji prijevodi, Itala i Vetus Latina, bili slabi i književno neizgrađeni. Napisao je komentare skoro cijele Biblije i smatra se jednim od najvećih poznavatelja Svetog pisma. Znao je grčki, hebrejski i aramejski jezik. Smatra se osnivačem Mariologije, brani Marijino djevičanstvo i krepost djevičanstva, osobito u spisima ‘Protiv Helvidija’ i ‘Protiv Jovinijana’. Napisao je spise ‘Protiv pelagijanaca’, bio je u sukobu s prijateljem Rufinom zbog Origenovih zabluda, dopisivao se, nekad i polemizirao s prijateljem sv. Augustinom o naravi sukoba sv. Petra i sv. Pavla, je li bio stvaran. Napisao je životopise sv. Pavla Pustinjaka i sv. Hilariona koji je jedno vrijeme boravio i u Cavtatu te je, po predaji, taj kraj oslobodio od strašnog zmaja. Kao povjesničar, Jeronim je napisao knjigu ‘De viris illustribus’ u kojoj na kraju piše i o sebi, preveo je ‘Chronicon’ Euzebija Cezarejskog i nadopunio ga. Preveo je neka Origenova djela s grčkoga i djelo Didima Slijepog o Duhu Svetomu. Sačuvano je oko 130 njegovih pisama raznim osobama koje su ga molile da im razjasni pojedina pitanja iz Svetog pisma i morala. Ta su djela puna duhovnih poticaja, savjeta, objašnjenja uz citate iz Svetog pisma. I „tu se jasno vidi da je cijelo Sveto pismo imao kao na dlanu, da je imao neobično pamćenje“, rekao je fra Stanko.

Među Jeronimovim djelovanjem bilo je i duhovno vodstvo žena, udovica i djevojaka kojima je pisao i o kojima je pisao nakon njihove smrti. Većina tih žena na popisu je svetica Katoličke Crkve. „U Jeronimovim poslanicama puno je citata iz Biblije, slavnih ljudi i usporedbi iz povijesnih događaja. Sve to pokazuje njegovo izvrsno poznavanje Svetog pisma ali i stare povijesti, književnosti i cjelokupne klasične kulture. Jeronim je jedan od posljednjih pisaca koji piše biranim klasičnim jezikom, to su duhovna, ali i književna djela“, poručio je dr. Škunca.

Spomenuo je i izazovno pitanje vezano uz Jeronima, a to je neutvrđena lokacija gradića Stridona, njegova rodnog mjesta kojeg su srušili Goti za njegovog života. Taj se gradić pokušava smjestiti na desetak različitih lokacija. Jeronim ga je smjestio na granicu Dalmacije i Panonije koja je bila dugačka nekoliko stotina kilometara. Fra Stanko je podsjetio da je rimska Dalmacija sezala do rijeke Raše u Istri i završavala Dračom u Albaniji, a Panonija je obuhvaćala i dio današnje Slovenije i južnije od Ilirske Bistrice. Dr. Škunca realnom tezom s najviše argumenata smatra da se Stridon nalazio na granici između Hrvatske i Slovenije, dvadesetak kilometara od Rijeke, oko graničnog prijelaza Pasjak. „Argumenti su: Jeronim je stalno komunicirao s prijateljima u Akvileji, od tamo su njegovi prijatelji duhovno vodili njegovu sestru. Kad je ostao bez novca za gradnje u Betlehemu, Jeronim šalje svog brata Paulinijana u Stridon da proda zemlje i zaseoke (villulae) koji su ostali od očeva imanja. Tada se u Akvileji nalazio njegov prijatelj Rufin, uvaženi teolog, kojem Jeronim piše: „Moj brat Paulinijan još se nije vratio iz domovine i vjerujem da si ga vidio u Akvileji kod svetog biskupa Kromacija“. Jeronim u par navrata spominje razne vrste jadranskih riba kao delicije. Iz toga se da zaključiti da njegov kraj i Stridon nisu bili daleko od Akvileje i od mora. Tu tezu potvrđuju svi ozbiljni istraživači Jeronimova djela, npr. Ferdinand Cavallera, kao i naš najstariji povjesničar Toma Arhiđakon Splitski u 13. st.: „Sada se Dalmacija proteže do Kvarnerskog zaljeva u unutrašnjosti kojega se nalazio grad Stridon koji je bio granica između Panonije i Dalmacije. Ovo je mjesto rođenja blaženog Jeronima, odličnog naučitelja“. Akademik Mate Suić, uvaženi klasični filolog, smatra da je Toma Arhiđakon za tu tvrdnju imao arhivski podatak“ istaknuo je dr. Škunca.

Rekolekcija je počela molitvom Srednjeg časa koju je predvodio don Damir Juričin, župnik župe sv. Nikole iz Poličnika.