Uz kardinala Bozanića suslavili su vojni ordinarij mons. Jure Bogdan, pomoćni biskupi zagrebački mons. Ivan Šaško i mons Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački u miru mons. Valentin Pozaić te više od pedeset svećenika. Uz obitelj Tuđman, misi su uz velik broj vjernika prisustvovali predsjednik Hrvatskog sabora, saborski zastupnici te članovi Vlade na čelu s predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Andrejem Plenkovićem.

Na početku homilije kardinal Bozanić je govoreći o Prvom misnom čitanju (Iz 40, 1-11), istaknuo da „riječ Boga našega“ svemu daje život i uvodi nas u vječnost. Ona obnavlja polet i nadu, i čovjeku pojedincu i svemu narodu. Spominjući se uloge predsjednika Tuđmana u vremenu snažnih kontrasta koji su pratili Hrvatsku na putu oslobađanja od nepravda, nasilja i gušenja ljudskoga dostojanstva, u kojem je bilo važno čuvati nadu, nositi utjehu, imati čvrst oslonac; kada se činilo da je svaka sigurnost dovedena u pitanje, Kardinal je istaknuo kako je u tom povijesnom vrtlogu naš narod upravo u Franji Tuđmanu prepoznao darove koji su davali nadu, polet, zanos te imali moć utjehe u patnji i tjeskobama.

„Dr. Franjo Tuđman bio je samo čovjek, kao i svatko od nas, sa svojim ograničenostima, manama i grijesima, ali i čovjek u čijemu poslanju, s vremenskim odmakom, jasnije vidimo njegovu suradnju s Božjim Duhom. Ne zato da bismo veličali pokojnog Predsjednika, nego radi toga da bismo ponajprije u svome životu vidjeli bitnu odliku kršćanskoga življenja vjere: da suradnja s Bogom donosi bogate plodove, da samo žrtva za druge može ispuniti smislom. Bog s ljudima, koji ga srcem slušaju i traže njegovu a ne svoju slavu, čini naizgled nemoguće.“

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Naš je narod u prvom predsjedniku prepoznao darove koji su davali nadu, polet, zanos te imali utjecaj u patnji i tjeskobama, rekao je zagrebački nadbiskup, podsjećajući, uz to, da u ljudima, koje povijest zove velikima, istinsku veličinu nalazimo ondje, gdje su pokazali dovoljno malenosti da se Bog očituje u svojoj veličini.

Kardinal je dalje rekao da se u ovome trenutku spominjemo također odgovora i odaziva malenih, vidljivoga u punoj snazi u posljednjem desetljeću njegova života.

Upravo nepažnja prema malenima uzrok je umnažanja poteškoća u društvenom životu samostalne Hrvatske. „Dr. Tuđman je i u onim pitanjima koja su bila povjerena samo nekima u bitnome nastojao osjetiti bilo naroda. I ta se povezanost očitovala, ne u apstrakciji, nego u stvarnosti: od poziva na obranu domovine do njegova sprovoda. Dok su i u jednome i u drugome neki bili protiv, narod je odgovorio na svoj način: hrabrošću i molitvom. Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno, te da ostvareno dobro nastavimo razvijati.“

U nastavku homilije kardinal Bozanić osvrnuo se na vrijeme od prije trideset godina kad se u zemljama Srednje i Istočne Europe počeo urušavati komunistički totalitarizam, što simbolizira pad Berlinskoga zida (9. studenoga 1989. godine). Citiravši papu Franju koji je rekao: „Pad se dogodio iznenada, ali je omogućen dugim i napornim zalaganjem tolikih osoba koje su se za to borile, molile i trpjele, pa i žrtvovale vlastite živote. Među njima je vodeću ulogu imao sveti papa Ivan Pavao II.“ (Molitva Angelusa, 9. studenoga 2014. godine), Kardinal je podsjetio na riječi pape Ivana Pavla II. u brzojavu sućuti prigodom smrti pokojnog predsjednika Tuđmana, prije dvadeset godina koji je tada između ostalog napisao: „Sjećajući se naših susreta, odajem poštovanje uspomeni tog državnika koji je izveo Hrvatsku na put nezavisnosti“.

Dr. Tuđman se svojom savješću opredijelio da uloži vlastiti život u borbu za slobodu čovjeka, hrvatskoga naroda i za povijesnu istinu o svom narodu.  Slijedeći savjest pošao je svjesno putem koji će ga voditi u progone, sve do tamnice. „Ime dr. Franje Tuđmana upisano je u povijest hrvatske državnosti kao utemeljitelja suvremene hrvatske države. On je jedan od ustrajnih i strpljivih graditelja koji je predvodio oslobođenje zemlje i oblikovao temeljne državne institucije, od kojih neke u kasnijem razdoblju nisu bile pošteđene od osporavatelja upitne dobronamjernosti. Međutim, što vrijeme više odmiče to njegovo djelo postaje prepoznatljivije. Priznaju mu to sve više i zahvalni poštovatelji i nekadašnji osporavatelji.“

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Podsjetivši na riječi iz govora dr. Franje Tuđmana na konstituirajućoj sjednici Sabora Republike Hrvatske, 30. svibnja 1990. godine, Kardinal je istaknuo da mnogi stavci tog govora i danas imaju još do kraja neostvarenu programsku vrijednost:

„Potrebna nam je danas: nova borba protiv zdvojnosti i pesimističkoga malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva. Ponekad izgleda kao da je neprijatelj poslao zloguke proroke u naš narod koji uporno i smišljeno šire malodušje i nestrpljenje, guše polet i radost življenja te obezvređuju inicijative ne trudeći se promicati pozitivan napredak. Korisna je autokritičnost, ali nipošto prekritičnost, koja ne želi vidjeti dobro. Ima puno dobra u našoj sredini. Zar su nam potrebni stranci da ukažu na to.

Lijepa naša domovina – to su nadasve dobri sposobni hrvatski ljudi koji njeguju i unapređuju dragocjene vrjednote: istinu, pravednost, dobrotvornost, uzajamnost, radinost; ljudi koji se bore protiv izrabljivanja i ponižavanja drugih. To su ljudi vjere, ufanja i ljubavi. Iznad svega ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Promičući dobro u našoj sredini, borimo se protiv zlogukih proroka malodušja čime očitujemo pouzdanje u Božju prisutnost među nama.

Vrijeme u kojemu živimo puno je izazova, obiluje krizama koje šire nesigurnost i neizvjesnost. Hrvatska je članica Europske unije, ali je zemljopisno na njezinoj granici, stoga joj je potrebna stabilnost. To od njezinog vodstva traži istančanu razboritost, sposobnost za dijalog i prokušanu državničku mudrost koja se neće poigravati nepromišljenim eksperimentima i hvaliti nerealnim obećanjima.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Tuđman bio je promicatelj hrvatske pomirbe. Ta njegova intuitivna vizija sve više se nameće kao neizostavna zadaća za sve čimbenike hrvatskoga društva, kako za javne institucije, tako i za civilne udruge.

Pojačana nezdrava radikalizacija u hrvatskom društvu razara toliko potrebno zajedništvo, što je na izvrstan način došlo do izražaja u prvim godinama naše samostalnosti, i što danas traži nove oblike dijaloga, međusobnog poštivanja i uvažavanja demokratskih procedura, kako bi se pronalazilo šire suglasje od djelomičnih interesa pojedinaca i skupina.“

Na kraju homilije Kardinal je pozvao na molitvu kako bismo mogli prepoznati koliko nam je potrebna blizina Duha Svetoga: Duha Mudrosti, Duha Branitelja i Duha Tješitelja. „Neka Gospodin čuva i blagoslovi našu domovinu Hrvatsku te je po nama unapređuje i danas i u budućnosti kojoj idemo ususret. A sluzi svome Franji neka poda svjetlost vječnu i radost nebeske domovine.“ Liturgijsko pjevanje svojim je pjevanjem animirao katedralni zbor pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka.

Dr. Franjo Tuđman je umro 10. prosinca 1999. godine u 78. godini života. Rođen je 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću.