Pozdravivši prisutne mons. Škrlec na početku je izrazio čast što može održati prvo izlaganje na ovogodišnjem Teološko-pastoralnome tjednu posvećenom navještaju evanđelja u suvremenoj Europi. Mons. Škrlec u predavanju je, među ostalim, napomenuo istraživanje Eurobarometra iz 2019. o religioznosti u Europskoj uniji prema koje je kršćanstvo najraširenija religija. „S njim se identificira 64 posto stanovništva. Prema istom istraživanju iz 2012. kršćana je bilo 72 posto, što znači da se u sedam godina broj kršćana smanjio za 8 posto. Katolici su najveća kršćanska skupina u Europskoj uniji, te čine 41 posto stanovništva, dok pravoslavca ima 10 posto, protestanta 9 posto i ostalih kršćana 4 posto. Muslimana ima 2 posto, a pripadnika drugih religija 4 posto. Gotovo 30 posto stanovništva Europske unije nije se identificiralo niti sa jednom religijom: 17 posto stanovništva izjasnilo se agnosticima, 10 posto ateistima, a 3 posto odbilo je odgovoriti ili nije znalo“, naveo je mons. Škrlec napominjući da to pokazuje kako se u prvih dvadesetak godina našega tisućljeća znatno promijenila socijalna i kulturna slika Europe.

Ističe nadalje da je u međuvremenu Republika Hrvatska postala punopravna članicom Europske unije te u ovom semestru predsjeda Vijećem Europske unije, a hrvatski biskupi sudjeluju u radu Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) i u Vijeću biskupskih konferencija Europske unije (COMECE). „Mogli bismo reći da upravo te dvije institucije odražavaju na crkvenoj razini ono što na europskome kontinentu znače Vijeće Europe i Europska unija. Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) sastalo se službeno prvi put 23. i 24. ožujka 1971. u Rimu. Danas važeći statut odobrio je 2. prosinca 1995. papa Ivan Pavao II. Vijeće europskih biskupskih konferencija nastalo je s ciljem stvaranja zajedništva i razmjene ideja među različitim europskim episkopatima u duhu Drugoga vatikanskog sabora. Ono ima za cilj, u svijetu koji teži prema potpunijemu jedinstvu, promicanje i čuvanje dobra Crkve. Na osobit način nastoji ostvarivati kolegijalnost u hijerarhijskome zajedništvu s Rimskim prvosvećenikom, omogućiti bolju komunikaciju i suradnju između pojedinih biskupa i biskupskih konferencija u Europi sa svrhom promicanja nove evangelizacije, surađivati sa vijećima biskupskih konferencija drugih kontinenata, podržavati ekumenski dijalog i crkveno svjedočiti u europskome društvu. Glavno je tijelo organizacije plenarna skupština koja se sastaje svake godine. Generalno tajništvo ima svoje sjedište u St. Gallenu, u Švicarskoj. Osim toga, u krilu Vijeća europskih biskupskih konferencija djeluju neke komisije koje se bave specifičnim pitanjima iz života Crkve i društva. Postoje sljedeće komisije: za evangelizaciju i kulturu, za socijalni pastoral, za obitelj i život, za mlade te za financije. Vijeće ima 39 članova: 33 predsjednika biskupskih konferencija europskih zemljama, kojima se pridružuju nadbiskupi Luxembourga i Monaka, maronitski nadbiskup Cipra, biskup Chişinăua u Moldoviji, rutenski eparh Mukačeva u Ukrajini i apostolski administrator Estonije. Predsjednik vijeća je kardinal Angelo Bagnasco, nadbiskup Genove, a generalni tajnik vlč. Martin Michalíček, iz biskupije Nitra u Slovačkoj.

Sveta Stolica je 3. ožujka 1980. osnovala Vijeće biskupskih konferencija Europske unije, koje od 22. siječnja 2018. ima novi statut. Vijeće biskupskih konferencija Europske unije pod nadleštvom je Državnoga tajništva Svete Stolice, za razliku od ostalih biskupskih konferencija ili vijeća biskupskih konferencija, za koje su obično nadležne kongregacije za biskupe, za Istočne Crkve ili za evangelizaciju naroda. Sjedište je Vijeća u Bruxellesu, a plenarne se sjednice održavaju dva puta godišnje. Na njima uvijek sudjeluje apostolski nuncij pri Europskoj uniji. Gotovo tijekom cijele godine vrlo je aktivno generalno tajništvo. Osobitost je COMECE-a da na neki način predstavlja episkopate pojedinih zemalja članica pred institucijama Europske unije. Stoga je i područje njegova interesa ponešto drukčije od CCEE-a. Dok Vijeće biskupskih konferencija Europe ima više pastoralni karakter, Vijeće biskupskih konferencija Europske unije prvenstveno se bavi, u perspektivi društvenoga nauka Crkve, europskim političkim i pravnim pitanjima. Osobito se proučavaju sljedeće teme: migracije i azil; etika, istraživanje i zdravlje; ekologija i održivost; pravosuđe i temeljna prava; međukulturalni dijalog i edukacija; socijalna i ekonomska politika; vanjska politika Europske unije; vjerska sloboda. Članovi su Vijeća biskupi delegati biskupskih konferencija zemalja koje su članice Europske unije. Predsjednik je COMECE-a kardinal Jean-Claude Hollerich, D.I., nadbiskup Luxembourga, a generalni tajnik vlč. Manuel Enrique Barrios Prieto, iz nadbiskupije Madrid u Španjolskoj.

Nakon što je dao uvid u europske državne i crkvene strukture predavač je ukratko prikazao kako se Sveta Stolica odnosila prema Europi. Papa Pio XII. s oduševljenjem je dočekao Deklaraciju Roberta Schumana, od 9. svibnja 1950., koja je omogućila osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik. Potpisivanje Rimskih ugovora, 25. ožujka 1957., kojima su osnovane Europska ekonomska zajednica i Europska zajednica za atomsku energiju, papa Pio XII. okarakterizirao je kao najznačajniji događaj u modernoj povijesti Vječnoga grada. Papa Pavao VI., 24 listopada 1964., proglasio je sv. Benedikta (480.-547.) zaštitnikom Europe. Papa Ivan Pavao II., 31. prosinca 1980., proglasio je svetu solunsku braću, Ćirila (827.-869.) i Metoda (825.-885.), suzaštitnicima Europe. Isti će papa 1. listopada 1999. proglasiti sveticama suzaštitnicama Europe još Brigitu Švedsku (1303.-1373.), Katarinu Sijensku (1347.-1380.) i Tereziju Benediktu od Križa (1891.-1942.). Sveta je Stolica 1970. uspostavila diplomatske odnose s europskim institucijama, a krajem devedesetih godina prošloga stoljeća otvorena je posebna apostolska nuncijatura u Bruxellesu, koja je nadležna isključivo za Europsku uniju. U Strasbourgu postoji Stalno predstavništvo Svete Stolice pri Vijeću Europe. Između Svete Stolice i Europske unije već nekoliko godina postoji takozvani strukturirani dijalog. To znači da se dužnosnici Europske unije i Svete Stolice redovito susreću i konzultiraju o temama koje su od zajedničkoga interesa. Većinom su to pitanja vezana uz svjetsku politiku, socijalne probleme, humanitarnu pomoć, obrazovno-znanstvene projekte i kulturnu baštinu.

Papa Ivan Pavao II., 20. svibnja 1985., posjetio je u Bruxellesu sjedište Europske ekonomske zajednice. Papa Ivan Pavao II., 11. listopada 1988., i papa Franjo, 25. studenoga 2014., posjetili su europske institucije u Strasbourgu i održali vrlo značajne govore. Obojica su također primili Karlovu nagradu, jednu od najcjenjenijih u Europi, koju dodjeljuje grad Aachen, onima koji promiču integraciju i europsko jedinstvo. Sve je to jasnim znakom da je njihova poruka bila itekako prepoznata. Sjetimo se, na primjer, slike dvaju plućnih krila, koji prikazuju Zapadnu i Istočnu Europu, vrlo drage papi Ivanu Pavlu II., koja je preuzeta i u politički govor, jer očito je da su Europljani, i oni koji su unutar Europske unije, različiti.

Promatramo li danas ono što se zbiva na europskome kontinentu i u njegovu neposrednome susjedstvu može nam se vrlo lako učiniti da podijeljenost ostaje odrednicom europske stvarnosti. Ponekad se stječe dojam kao da postoje dvije ili više Europa. Heterogenost europskoga društva prisutna je i u Crkvi. S druge pak strane, mislim da ćemo vrlo lako uočiti kako svaki narod, svaka regija i svaka država imaju nešto što je samo njima svojstveno i što čini Europu toliko bogatom raznolikošću. Kao što su u Europskoj uniji službena dvadeset i četiri jezika, treba biti svjestan činjenice da Katolička crkva nije jedina kršćanska denominacija u Europi i da u nekim europskim sredinama kršćani danas nisu više većina. Suvremena europska kultura ne temelji se više samo na europskoj povijesti i tradiciji. Sekularizacija nije više jedini fenomen koji dovodi u pitanje kršćanski identitet. U nekim velikim europskim gradovima lako su uočljivi doseljenici iz Turske, Bliskoga i Srednjega Istoka te iz Afrike. Njihova integracija u europski kulturni sklop nailazi na mnoge teškoće, cijele gradske četvrti poprimaju drugi aspekt, u nekim sredinama postaju većina.

»Ujedinjena u raznolikosti«, krilatica je Europske unije. Jasno je da je za funkcioniranje organizma potrebna koordinacija različitih elemenata. Razlike koje postoje među europskim državama, narodima i regijama, prisutne su i na crkvenoj razini. Svi biskupi Europe ne dijele uvijek iste stavove o nekim temama, jer su i izazovi s kojima se susreću katoličke zajednice u pojedinim zemljama različiti. Obraćajući se Vijeću biskupskih konferencija Europske unije, 24. ožujka 2007., o pedesetoj godišnjici Rimskih ugovora, papa Benedikt XVI. istaknuo je da se »ne može zamisliti izgradnja autentičnoga, europskoga, ‘zajedničkog doma’ zanemarujući identitet naroda našega kontinenta. To je u stvari povijesni, kulturni i moralni identitet, čak i prije nego što je geografski, ekonomski ili politički; identitet sastavljen od niza univerzalnih vrijednosti koje je kršćanstvo pomoglo oblikovati, stječući tako ulogu koja nije samo povijesna, nego temeljna prema Europi. Te vrijednosti, koje čine dušu kontinenta, moraju ostati u Europi trećeg tisućljeća kao ‘kvasac’ civilizacije«.

Primajući spomenutu Karlovu nagradu, 6. svibnja 2016., papa Franjo rekao je: »Transfuzija sjećanja omogućuje nam da se nadahnjujemo na prošlosti, kako bismo se hrabro suočili sa složenim multipolarnim okvirom našega vremena, prihvaćajući odlučno izazov ažuriranja ideje o Europi, u kojoj bi se mogao roditi novi humanizam, koji bi se temeljio na tri sposobnosti: sposobnosti integriranja, sposobnosti dijaloga i sposobnosti generiranja«. U svjetlu ovih Papinih riječi ne čine li nam se dva uvodna primjera jasnijima, a pet preliminarnih zaključaka potvrđenima? Nadam se da je tako”, zaključio je mons. Škrlec.