Zagreb, (IKA) – U kapeli samostana Karmelićanki BSI u Zagrebu u subotu, 24. veljače euharistijsko slavlje za članove Hrvatskoga društva katoličkih novinara predvodio je don Anton Šuljić u koncelebraciji s prof. dr. sc. Stjepanom Balobanom, te članovima Društva fra Vjenceslavom Janjićem, OFM i vlč. Josipom Kosom. Ovo je ujedno bila i korizmena duhovna obnova.
U homiliji krećući od retka iz pročitanog misnog čitanja „Tražite Gospodina dok se može naći” (Iz 55,6), don Šuljić je naglasio „Gospodina ima, ali ga uvijek ne možemo naći. Deus absconditus, skriveni Bog u teologiji, Bog koji baš ne odgovara na molitve koje mu upućujemo, Bog koji šuti skriven u svome postojanju”.
No, je li Božja šutnja ili Njegovo neodgovaranje, ili Njegovo neuslišavanje proporcionalno našem traženju; zašto Izaija naglašava ‘tražite’, upitao je propovjednik, te podsjetio i na Isusove riječi „tražite i naći ćete”, kao i na zlatno pravilo koje nalazim u evanđelju „što želiš da drugi tebi čine, čini ti njima”. Na to se nadovezuje novo pitanje „je li Božja šutnja proporcionalna našem traženju?” „mi se tako brzo umorimo oko Boga, zamorimo se. No, upozorio je kako „zamoriti se oko Boga nije čista religija, jer religija bi bila naš ljudski čin propinjanja da dođemo do nekih odgovora, vjera je više. Dakle, valja truditi se pred Bogom koji je skriven, koji tako dobro šuti i ustrajati”. Upućujući na mistike, sveticu karmelskoga reda, ali i na sveticu iz Kalkute propovjednik je upozorio kako nas „’noć duše’, odsutnost Božje umiješanosti katkada tako strašno plaši i onda se hvatamo stvari i stvarčica, jer ne možemo izdržati tu naizglednu odsutnost, a ona je mirno srce našeg postojanja. Ali, izdržati na tom mjestu, tek je to junaštvo duha, i biti svjedok onoga kao da ga nema tek je to prava vjera”.
Vraćajući misao na riječ koju nalazimo kod Izaije i Isusa „tražite”, don Šuljić je naglasio kako je to shvatila žena koja stajala odostraga i suzama svoju nazočnost upisivala u lice svetog. „Potrebno je biti tražitelj i tražiti iz svoje ugroženosti i svoje grešnosti, jer On je došao radi grešnika, radi ‘drugih’, radi ‘one jedne izgubljene’. Da, i za 99, ali Bog resurse stavlja u potragu za onom jednom. Slijedom toga Crkva i vjernik nije radi toga da mu bude lijepo i ugodno, da bude zbrinut. Tako ni katolički novinar ne bi smio podleći tomu da bude uljepšavatelj i ugoditelj lijepog doma za 99, a da ga nije briga za onu jednu. Zato papa Franjo ima velik broj kritičara i u crkvenim ljudima i u mnogim katolicima, jer nas iz udobnosti šalje na rubove. Tamo za onom jednom. Mi, ako se imamo hrabrosti tamo uputiti, ako ga tamo tražimo naći ćemo ga” rekao je, te u tom kontekstu uputio „civilizaciju ljubavi” i nit voditelju Tomislava Šagi Bunića.
Postavljajući pitanja „jesmo li Crkva, jesmo li novinari kojima je stalo da Boga tražimo u drugima, u onim „ne našima”; jesmo li Crkva koja rado prihvaća kako papa Franjo kaže ‘biti radije i uprljan, nego sjediti u udobnosti svoje sobe’; jesmo li Crkva koja se usudi da nas se i uprlja, jesmo li spremi ući u ring, osobito medijski ring, gdje ćemo dobiti i udaraca?” Šuljić je odgovorio „tu nam je mjesto, jer Isus nije došao u situaciju u kojoj je mogao proći sa svim pljeskovima, On je došao tu gdje je najluđe bilo postojati, te je za čovjeka donio oslobađajuću, Radosnu vijest. Ako poslužimo tom poslanju, tom zvanju, tom identitetu tada Bog nije absconditus, već sigurno duši daje odgovor”.
Na kraju homilije je još jednom posvijestio važnost blizine, te ukazao na sestre karmelićanke koje su nezbrinutoj djeci i odgojiteljice i majke. „Ako takva nit vodilja bude i u našem poslanju i u našem identitetu i našem zvanju, onda Bog daje odgovor. U odnosu blizine, spoznaje da te netko voli i nosi i prihvaća, tu Bog nije absconditus. On je u siromahu, gladnom, žednom, golom, bosom, Emanuel. Možemo li biti svjedoci Emanuela? Možemo i jesmo. To je naše zvanje” riječi su kojima je don Šuljić zaključio homiliju.
Na misi se molilo za katoličke novinare da budu proroci na mjestu na koje su poslani, glas prema javnosti osobito onaj koja traga za istinom. Molilo se i za sve na rubu društva, te za otvorenost prema njima, kao i za pokojne novinare, čiji primjer valja nasljedovati.