Tijekom euharistijskog slavlja biskup je krstio Mihaela, osmo dijete u obitelji Petra i Kristine Golomejić, koja je nećakinja mons. Marka Mede, što je ovom slavlju dalo posebno značenje i radost za cijelu župnu zajednicu.

U svojoj homiliji biskup Marko Medo rekao je:

„Draga braćo i sestre, draga obitelji koja danas donosite svoje osmo dijete na krštenje, dragi roditelji, kumovi, djeco i mladi, dragi vjernici župe Kistanje! I danas je u našoj zajednici naviještena Božja riječ. Kao i svake nedjelje, Gospodin nam govori po svetim čitanjima, ali danas nam govori osobito snažno, slikom pastira i stada, slikom vrata i života. Isus nam u Evanđelju kaže: ‘Ja sam vrata ovcama.’ I još kaže: ‘Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.’ Ova četvrta uskrsna nedjelja zove se Nedjelja Dobroga Pastira. To je ujedno i Nedjelja molitve za duhovna zvanja. Danas Crkva posebno moli da Gospodin podigne nove svećenike, redovnike, redovnice, misionare i sve one koji će svojim životom pokazivati da je Krist jedini pravi Pastir čovjeka. A Providnost je htjela da baš danas, na Nedjelju Dobroga Pastira, ovdje u Kistanjima, na ovoj svetoj misi, bude kršteno osmo dijete. To nije samo lijep obiteljski događaj. To je znak. To je svjedočanstvo. To je evanđelje života koje se događa pred našim očima.

Draga braćo i sestre, u prvom čitanju čuli smo Petra na dan Pedesetnice. On govori mnoštvu, naviješta Krista raspetoga i uskrsloga, poziva na obraćenje i vjeru. I plod toga navještaja bio je velik: ‘Toga im se dana pridružilo oko tri tisuće osoba.’ Petar, ribar iz Galileje, postaje ribar ljudi. U drugom čitanju ponovno slušamo apostola Petra. Ali sada se obraća onima koji već vjeruju, kršćanskoj zajednici. Više ih ne poziva samo da povjeruju u Krista, nego da ga nasljeduju: ‘Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim.’ To je put kršćanskoga života: najprije susresti Krista, povjerovati mu, a onda ići za njim. Ne samo riječima, nego životom. Ne samo kad je lako, nego i kad treba nositi križ. Ne samo kad nas vjera tješi, nego i kad od nas traži vjernost i žrtvu.

Evanđelje nas danas uvodi u sliku koja je duboko ukorijenjena u Bibliji: sliku pastira. Izrael je u početku bio narod pastira, narod nomada. Pastir i stado živjeli su zajedno. Pastir nije poznavao ovce samo izvana. On je znao svaku ovcu, njezine slabosti, njezin hod, njezin glas. A ovce su znale njegov glas. U pustinji, u samoći, gdje nema sigurnosti, pastir je bio zaštita, vodstvo i život. Zato Biblija govori o Bogu kao o pastiru. Psalmist moli: ‘Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam.’ To nije samo lijepa pjesnička slika. To je ispovijest vjere. Vjernik zna: ako je Bog moj pastir, nisam izgubljen. Ako me on vodi, nisam sam. Ako me on čuva, ne moram se bojati.

Ali Sveto pismo poznaje i drugu stvarnost: postoje i loši pastiri. Postoje oni koji ne pasu stado, nego sami sebe. Postoje oni koji se služe ljudima, a ne služe ljudima. Prorok Ezekiel zato oštro govori protiv loših pastira koji se hrane mlijekom, odijevaju vunom, ali se ne brinu za ovce. Ne traže izgubljenu, ne povijaju ranjenu, ne krijepe bolesnu. A onda Bog daje obećanje: sam će se on pobrinuti za svoje stado. On će tražiti izgubljenu, vratiti zalutalu, poviti ranjenu i okrijepiti bolesnu.

U Isusu Kristu to se Božje obećanje ispunilo. Isus ne govori samo o dobrom pastiru. On kaže: ‘Ja sam pastir dobri.’ I još više: ‘Ja sam vrata.’ Draga braćo i sestre, vrata su mjesto ulaska. Kroz vrata se ulazi u dom, u sigurnost, u zajedništvo. Isus kaže da je on vrata ovcama. To znači: kroz njega ulazimo u život. Kroz njega ulazimo u zajedništvo s Ocem. Kroz njega ulazimo u Crkvu. Kroz njega nalazimo spasenje.

Danas će jedno dijete po svetom krštenju ući kroz ta vrata. Ne kroz vrata neke ljudske udruge, ne kroz vrata običaja, ne kroz vrata tradicije koja je samo izvanjska, nego kroz vrata Krista. Krštenje nije samo lijepi obred. Krštenje je novi život. Dijete koje danas krstimo postaje dijete Božje, član Crkve, dionik Kristove smrti i uskrsnuća.

I zato danas s posebnom zahvalnošću gledamo ovu obitelj. Osmo dijete! U vremenu u kojem se život često odgađa, planira, mjeri, računa i ponekad odbija, ovdje imamo obitelj koja svjedoči povjerenje u Boga. Obitelj koja kaže da je život dar. Obitelj koja pokazuje da dijete nije teret, nego blagoslov. Dijete nije problem, nego radost. Dijete nije prepreka budućnosti, nego sama budućnost.

Naravno, nije lako podizati brojnu obitelj. Nije lako živjeti roditeljstvo. Nije lako odgajati djecu u vjeri u vremenu u kojem toliko glasova zove na druge putove. Ali upravo zato danas ova obitelj postaje znak svima nama. Znak da se život prima s vjerom. Znak da kršćanska obitelj nije prošlost, nego budućnost Crkve i naroda. Znak da je Bog vjeran onima koji mu vjeruju.

Dragi roditelji, danas ne donosite svoje dijete samo da primi ime i da bude upisano u maticu krštenih. Donosite ga Kristu. Donosite ga Dobrom Pastiru. Danas predajete svoje dijete onome koji ga poznaje bolje nego vi, koji ga ljubi više nego itko od nas, koji će ga voditi kroz život.

Ali krštenje nosi i odgovornost. Vi danas obećavate da ćete svoje dijete odgajati u vjeri. Obećavate da ćete ga učiti moliti, dolaziti na svetu misu, upoznavati Isusa, razlikovati njegov glas od tolikih drugih glasova. Dijete će najprije upoznati Boga gledajući vas. Prva slika Boga bit će mu vaša ljubav, vaša vjernost, vaše praštanje, vaša molitva.

Zato danas molimo za ovu obitelj. Molimo za sve obitelji u ovoj župi i u ovoj biskupiji. Molimo za zdrave kršćanske obitelji, za obitelji u kojima se moli, u kojima se nedjelja poštuje, u kojima se život prima, u kojima se djeca ne odgajaju samo za uspjeh, nego za svetost.

Jer gdje nema zdravih obitelji, teško će biti i duhovnih zvanja. Duhovna zvanja najčešće se rađaju u obiteljima u kojima se Bog ne spominje samo u nevolji, nego se s njim živi svaki dan. Svećeničko i redovničko zvanje ne pada s neba kao nešto strano životu Crkve. Ono raste iz vjere naroda, iz molitve roditelja, iz primjera svećenika, iz obiteljskog stola, iz nedjeljne mise, iz tihe vjernosti.

Danas, na Nedjelju Dobroga Pastira, molimo za nova duhovna zvanja. Molimo da Gospodin pozove mladiće koji će biti svećenici po njegovu srcu. Ne gospodari nad stadom, nego pastiri. Ne oni koji traže sebe, nego oni koji traže Krista. Ne oni koji žive od ovaca, nego oni koji žive za ovce.

Molimo i za redovnička zvanja, za posvećene osobe koje će svojim životom pokazivati da je Bog dovoljan i da vrijedi sve ostaviti radi njega.

Ako u obitelji nikada nema molitve, kako će dijete prepoznati Božji poziv? Ako se o svećenicima govori samo s gorčinom, kako će mladić poželjeti biti svećenik? Ako se Crkvu doživljava samo kao ustanovu, a ne kao majku, kako će netko u njoj prepoznati svoje mjesto služenja?

Oko nas je mnogo glasova. Glasovi ideologija, interesa, stranaka, reklama, straha, sebičnosti, površnosti. Mnogi dolaze do vrata ovčinjaka i kucaju. Mnogi žele voditi čovjeka. Ne vodi svaki glas u život. Neki glasovi obećavaju slobodu, a donose ropstvo. Obećavaju sreću, a ostavljaju prazninu. Obećavaju napredak, a razaraju čovjeka, obitelj i dušu.

Draga braćo i sestre, danas ne slavimo samo jednu lijepu nedjelju. Danas stojimo pred Kristom koji nas poziva da mu ponovno povjerujemo. Da ne budemo ovce bez pastira. Da ne lutamo za svakim glasom. Da ne tražimo spasitelje ondje gdje ih nema. Da ne dopustimo da nam netko drugi oblikuje savjest, istinu i smisao života mimo Krista.

Posebno danas, dok ćemo krstiti ovo dijete, molimo: Gospodine Isuse, Dobri Pastiru, čuvaj ga. Neka raste u vjeri, nadi i ljubavi. Čuvaj njegovu obitelj. Blagoslovi njegove roditelje u njihovoj žrtvi i radosti. Blagoslovi njegovu braću i sestre. I neka u našim domovima bude više molitve, više vjere, više života i više Krista. Amen.“