Zagreb, (IKA) – Posljednja tema na ovogodišnjem 58. teološko-pastoralnom tjednu bila je 25. siječnja „Vjerski mediji u službi unutarcrkvenoga dijaloga, suradnje i suodgovornosti”, o čemu su govorili dr. Suzana Vrhovski Peran i izv. prof. dr. Jerko Valković.
Dr. Vrhovski Peran na početku se osvrnula na dugu povijest odnosa Crkve i medija, te istaknula da u ključnom dokumentu Communio et progressio, Crkva medije vidi u službi jačanja međunarodnog prijateljstva, u službi pravde i mira, dobrohotnosti i dobrotvornosti, uzajamnog pomaganja, ljubavi i zajedništva. Mediji pomažu Crkvi da se predstavi suvremenom svijetu, olakšavaju njezin unutrašnji dijalog, omogućuju joj da shvati mentalitet suvremenih ljudi kojima treba objaviti poruku spasenja. Dokumenti kao uzor stavljaju Isusa kao savršenog komunikatora i evanđeliste.
Pojasnila je kako su katolički mediji oni mediji čiji su osnivači biskupske konferencije, redovničke zajednice i druge crkvene ustanove. Postoje i mediji katoličkog nadahnuća koje osnivaju različite zajednice, uputivši tu na dokument „Crkva i Internet” u kojem se upozorava da treba biti oprezan, jer se posebno na mrežnim stranicama i društvenim mrežama često pod „katolički nauk, ne iz krivih razloga nalazi štošta, pa čak i ono što je u samoj opreci s naukom Crkve”.
Na pitanje trebaju li nam katolički mediji dr. Peran odgovorila je citatom nekadašnjeg predsjednika Papinskog vijeća za sredstva društvene komunikacije nadbiskupa Johna Foleya, koji je istaknuo da unatoč tome što su katolici angažirani u svjetovnim medijima, ti mediji ne mogu zamijeniti katoličke medije. Svjetovni mediji ne postoje zato da bi unaprijedili ili obogatili identitet katoličke zajednice, to je zadatak katoličkih medija, isticao je nadbiskup Foley, koji ključnom ulogom katoličkih medija smatra jačanje jedinstva i univerzalnosti Katoličke Crkve koja nije monolit nego mozaik. Istaknula je također da katolički mediji prema dokumentima imaju biti ogledalo svijeta i svjetlo koje ga obasjava, mjesto susreta i izmjene mišljenja, u kojemu prevladava velikodušna ljubav i želja da se gradi, a ne ruši zajedništvo.
Govoreći o potrebi katoličkih medija danas, uputila je i na riječi pape Franje kako su nam „potrebne pouzdane informacije s provjerenim podacima i vijestima iz Crkve”, a raditi za katolički medij, prema papi Franji znači osjećati na poseban način s mjesnom Crkvom, živjeti blizinu s ljudima u gradovima i selima, te u svjetlu evanđelja i crkvenog nauka tumačiti sve događaje iz župe, biskupije, zajednice.
Dr. Peran zatim se osvrnula na medije na razini Hrvatske biskupske konferencije i hrvatskih biskupija, posebno se zadržavajući na nazočnosti biskupija na Internetu i društvenim mrežama, za koje se ističe da su trgovi 21. stoljeća na kojima treba naviještati Evanđelje. Kao posebnu vrijednost istaknula je brojne radijske i televizijske sadržaje koje djelatnici tiskovnih ureda priređuju, te činjenicu da u tim uredima većinom rade vjernici laici, a u dvije nadbiskupije i tri biskupije voditeljice ureda za medije su žene.
Govoreći o dijalogu kao izazovu i medijima i Crkvi, dr. Peran navela je da su se pitanjem dijaloga i crkvene javnosti posebno bavili teolozi ddr. Valković, Mardešić, Mataušić, te Bono Šagi koji ističe da je dijalog novi oblik ljubavi, a upravo je ljubav znak raspoznavanja kršćana u svijetu.
Upozorila je i na važnost suradnje teoloških i novinarskih/komunikoloških studija, te čujniji glas socijalnog nauka u katoličkim i svjetovnim medijima. Vjerski mediji trebaju otvarati teme i davati prostor čitateljima, a novinari prema crkvenim dokumentima trebaju biti poticatelji dijaloga u društvu i Crkvi. Podsjetila je također kako je zadatak crkvenih medija rehumanizacija dijaloga i komunikacije, jer „u današnje vrijeme, posebice zahvaljujući mrežama, komunikacija je postala posredovana, nepersonalna, a Crkva bi iz svoje usmjerenosti na čovjeka trebala vratiti komunikaciju prema ljudima”.
Istaknula je važnost kvalitetne polemike, te na tom tragu navela primjere iz povijesti katoličkoga novinarstva don Živka Kustića i o. Ivona Ćuka. Na kraju je govorila o komunikaciji putem društvenih mreža, važnosti odgoja za medije i odgoja za komunikaciju te se osvrnula na ovogodišnju poruku novinarima pape Franje koja lažne vijesti stavlja u kontekst nedostatka dijaloga.
Dr. Valković uvodno je istaknuo kako je za odnos Crkve prema medijima važan duh Drugoga vatikanskoga koncila. Značajna promjena u odnosu Crkve prema medijima događa se ne zbog uvođenja nekog novog medija već zato što se u medijima malo-pomalo prepoznaje nova kultura, mediji se prepoznaju kao važno područje za ostvarenje dijaloga, odnosno zajedništva. Referirajući se na crkvene dokumente koji upotrebljavaju pojmove poput ‘javnosti i ‘javno mnijenje’, dr. Valković pojasnio je kako „javnost” obuhvaća publiku, a pri tome se misli na ljude koji izlaze iz svoga privatnog životnog okruženja, dok se „javno mnijenje” obično definira kao rasprava, dijalog, sporazum o pitanjima koja su od općega interesa a javnost je okvir u kojemu se sve to odvija. Osobito u novije vrijeme veliki naglasak stavlja se na same procese komuniciranja, a za neke je upravo to ključna odrednica javnosti. Crkvena javnosti se pak oblikuje i na neki drugi način kroz npr. različita bogoslužja, obrede, hodočašća, tj. kroz one situacije u kojima postoji izravan odnos s vjernicima, pa makar je riječ o masama. Na oblikovanje crkvene javnosti utječu i drugi mediji, društveno-politička situacija, rekao je predavač.
Što se sadržaja vjerskih medija i unutarcrkvenog dijaloga tiče, od vjerskih medija ne može se očekivati da budu samo sredstva katehizacije, već bi njihova uloga trebala biti prvenstveno u evangelizaciji koja se neće ograničiti na iznošenje vjerskih-moralnih istina, već bi trebali promatrati i interpretirati egzistencijalnu stvarnost s pozicija kršćanske vjere, odnosno morala. Pritom treba istaknuti da su mikrofoni u televizijskim i radijskim studijima različiti od mikrofona na našim oltarima i ambonima. To konkretno znači da mediji imaju svoj jezik, svoja pravila, gramatiku i da se njihov način govora razlikuje od govora u liturgijskom kontekstu, pojasnio je. Da bi se mogao odvijati što autentičniji dijalog unutar Crkve važna je otvorenost za pluralnost i samokritičnost, rekao je dr. Valković te to potkrijepio konkretnim primjerima iz djelovanja posljednjih dvojice papa.
Upućujući na neke elemente dinamike unutar same javnosti, istaknuo je kako je jedna od bitnih odrednica današnje javnosti način na koji ona komunicira. „Ovdje u odnosu na prijašnja vremena uočavamo veliku razliku. Današnja komunikacija ne čeka naloge, poticaje i dekrete odozgo, već sasvim suprotno polazi od pojedinaca i grupa koje se susreću i komuniciraju u različitim kontekstima i na taj se način suočavaju s temama i s problemima za koje se smatra da bi bilo dobro da su prisutni u javnom mnijenju. Takvo pak djelovanje iziskuje sposobnost da se prijedlozi i teme predstavljaju na argumentiran način, ali i spremnost da budu otvorene i izložene kritici”, rekao je. Valjalo bi istaknuti važnost novih medija, jer oni omogućavaju kapilarnu povezanost, jednostavan i brz dolazak do čovjeka, kao i „običnom čovjeku” da njegov glas može doprijeti do javnosti. To je važno područje svjedočenja vjere, ali i razvijanja komunikacije Crkve koja se ne bi trebala ograničiti samo na reagiranja post factum.
Uputivši na istraživanje „Vjerska tematika u hrvatskom medijskom prostoru” koje je protekle godine provodio zajedno s kolegama na Odjelu za komunikologiju HKS-a, Valković je istaknuo da kada se u javnim medijima raspravljalo o vjerskim temama u manje od 50% slučajeva tražilo se mišljenje pripadnika vjerske zajednice. Razlog može biti „da medije ne zanima njihovo mišljenje”, ali i „da mediji ne nailaze na dovoljnu spremnost nas vjernika za ulazak u medijski svijet”.
Važnost upotrebe riječi, izraza i općenito govora u komunikaciji unutar javnosti nikako nije zanemariva, dapače veoma je važna. Riječi koje se doživljavaju kao puko moraliziranje, a uz to su popraćene nedostatnim ili manjkavim obrazloženjima neće pokrenuti raspravu i zdravo sučeljavanje. Štoviše, izazivaju suprotni efekt. Unutarcrkvena komunikacija uvijek treba poštovati narav Crkve, njezinu hijerarhijsku strukturu, misiju koju Crkva želi ostvariti. Međutim u komunikaciji javnosti pozornost treba obratiti i na način kako današnji čovjek doživljava autoritet ili govor autoriteta, rekao je dr. Valković. Upozorio je i na činjenicu da u Crkvi nema relevantnih istraživanja koja bi dala uvid u unutarcrkvenu komunikaciju.
Često se čuje da u našoj javnosti nedostaje dijaloga, odnosno kulture dijaloga. Brojni sukobi na raznim područjima pune novinske stranice i stvaraju dojam nemogućnosti ophođenja na drukčiji način. Stoga je dr. Valković postavio pitanje „može li Crkva kroz medije koje ima na raspolaganju, ali ponajprije unutarcrkvenom komunikacijom, makar sitnim koracima oplemenjivati naše društvo? Tj. na ‘kapilarni’ način širiti kulturu dijaloga, i tako vršiti ono što Papa kaže diakonia kulture. Možda je to jedan od znakova našega vremena, ali vjerujem isto tako jedan veliki doprinos Crkve koji može pružiti našem društvu”, zaključio je predavač.