Već prije početka euharistijskog slavlja klupe su bile popunjene, a mnoštvo vjernika – obitelji, prijatelji, svećenici i redovnici, kao i gosti iz različitih krajeva, pa i inozemstva – ispunilo je prostor iščekivanjem, u ozračju svečanosti i snažnog zajedništva.

U nadbiskupovim riječima je odzvanjala zahvalnost – za obitelji koje su darovale sinove Crkvi, za zajednice koje su ih pratile i oblikovale, ali i za sve koji su svojim dolaskom posvjedočili koliko je ovaj trenutak važan ne samo za trojicu mladića nego i za cijelu mjesnu Crkvu. Posebno je pozdravio generalne vikare Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije, Marija Tomljanovića i Richarda Pavlića, kao i goste iz Italije, mnogobrojne redovnice, katoličke skaute te osobe s invaliditetom, te je zahvalio Nadbiskupijskom zboru čije je pjevanje slavlju dalo dodatnu svečanost i ljepotu.

U ozračju Nedjelje Dobroga Pastira, čija su čitanja bila odabrana za ovo slavlje, nadbiskup je progovorio o slici pastira. Podsjetio je kako u izraelskom iskustvu pravi pastir nije bio ni kralj, ni prorok ni svećenik, nego sam Gospodin. On je taj koji vodi, čuva i hrabri svoj narod, ali u svojoj providnosti za tu službu poziva i ljude.

Upravo u tom pozivu, naglasio je nadbiskup, krije se i odgovornost. Povijest pokazuje da nisu svi pastiri bili vjerni: neki su služili narodu, dok su drugi tražili vlastitu korist. Proroci su, podsjetio je, dizali glas protiv takvih vođa, ali su istodobno naviještali dolazak pravoga Pastira – Mesije koji će voditi narod nesebično, u istini i ljubavi. Za kršćane taj Pastir ima ime i lice – Isus Krist. U njemu se, rekao je nadbiskup, susreću dvije logike života: jedna koja stavlja sebe u središte i druga koja se daruje drugima. Upravo je ta druga, Kristova logika, logika Dobroga Pastira koji ne traži vlastitu korist, nego je spreman dati život za svoje ovce.

Obraćajući se izravno ređenicima – Mariju, Matiji i Karlu – nadbiskup je naglasio da njihov poziv nije nagrada niti priznanje njihove savršenosti. „Ne zove vas zato što ste bolji od drugih“, poručio im je, „nego zato da služite.“ Pojasnio je to govoreći o dvjema logikama života koje se očituju u evanđelju. Jedna stavlja u središte samu sebe, podložna je spletkama i manipulacijama te nasiljem podređuje druge – upravo je takva logika dovela Isusa na križ. Druga, nasuprot tomu, u središte stavlja Drugoga i druge; ne vodi se sebičnim interesom, nego ljubavlju koja služi i spremna je darovati život. To je, istaknuo je, Isusova logika – logika Dobroga Pastira.

Krist je taj pastir koji „ulazi na vrata“, poznaje svoje ovce i one prepoznaju njegov glas. On je među njima i za njih, ne služi se njima radi sebe, nego sebe daje za njih. Prolaziti kroz ta vrata, kroz Krista, znači prihvatiti njegov način ljubavi, služenja i pastirstva. To je, naglasio je, poziv svima, a osobito novoređenicima.

„Svi smo pozvani slušati Kristov glas i razlikovati ga od mnogih drugih glasova koji u suvremenom društvu lako mogu zavesti. No Mario, Matija i Karlo na taj su poziv pozvani odgovoriti na osobit način – spremnim ‘evo me’. Ne zato što su bolji od drugih, niti da bi primili čast, nego da bi služili. Postavljeni su među narod i za narod, a ne iznad njega. Pozvani su biti pastiri po Kristovu srcu“, poručio je nadbiskup.

Da bi to mogli, istaknuo je nadbiskup, moraju trajno ostati u zajedništvu s Kristom – u molitvi, slušanju njegove riječi i življenju iz euharistije, kako bi mogli razlučivati što Bog želi od njih i preko njih za druge u službi koja im je povjerena.

Nadbiskup nije izbjegao ni pitanja koja zadiru u samu srž svećeničkog života. Retorički, ali snažno, postavio je pred ređenike niz izazova: hoće li u središtu njihova života biti Krist ili oni sami, hoće li ih voditi evanđelje ili osobni interes te hoće li ljude upućivati prema Kristu ili ih vezivati uz sebe. Istodobno, njegova je poruka bila duboko realistična. „Ređenjem nećete prestati biti slabi ljudi“, rekao je, podsjećajući da svećeništvo ne briše ljudsku krhkost. Govorio je o umoru, kušnjama i sumnjama – o svemu onome što prati život svakoga čovjeka, pa tako i svećenika. U tom je kontekstu spomenuo i primjer sv. Marka evanđelista, koji nije bio bez slabosti, ali je unatoč tome ostao dio Božjega plana. Time je jasno poručio: Bog ne traži savršene, nego raspoložive.

Upravo ta dimenzija – prihvaćanje vlastite nesavršenosti uz istodobno pouzdanje u Božju milost – bila je jedan od naglasaka propovijedi. Ređenike je potaknuo da se ne oslanjaju na vlastite snage, nego na Gospodina, a okupljene vjernike pozvao na molitvu za njih, ali i za sve svećenike.

Poseban dio obraćanja uputio je i prezbiteriju – okupljenim svećenicima. Pozvao ih je da novoređenike prime s ljubavlju, razumijevanjem i spremnošću na podršku. Naglasio je važnost zajedništva, međusobne pomoći i otvorenosti, ali i odgovornost da jedni druge podižu, a ne osuđuju.

Na kraju nadbiskup je uputio poziv svima da budu ljudi koji traže Krista i njegovu volju. „Svi smo pozvani brinuti se jedni za druge“, istaknuo je, podsjećajući da je kršćanski život uvijek zajednički hod.

Na kraju slavlja riječ zahvale u ime ređenika uputio je Matija Luketić. Izrazio je zahvalnost ponajprije Bogu, svjestan dara koji su primili – nezasluženo i s dubokom poniznošću. „Zbog toga smo mu neizmjerno zahvalni“, istaknuo je don Matija.

Zatim je zahvalio svima koji su ih pratili na njihovu putu prema svećeništvu: roditeljima na otvorenosti daru života i ljubavi, rodbini i prijateljima, riječkom nadbiskupu Mate Uziniću na očinskoj brizi, kao i vjernicima njihovih rodnih župa koji su došli na ovo slavlje, ali i onima iz drugih zajednica. Posebno se obratio i gostima iz Italije, kojima je zahvalu uputio na talijanskom jeziku; među njima su bili padovanski župnik don Sergio Turato i kapelan don Damiano Terzo sa svojim župljanima. Posebnu je zahvalnost uputio i duhovnoj obitelji Omnia Deo, kojoj pripadaju don Matija i don Mario.

Na kraju su ređenici nadbiskupu uručili prigodan dar kao znak zahvalnosti i zajedništva koje je obilježilo ovaj radostan i svečan dan, a svima su na završetku mise uputili i mladomisnički blagoslov.