Zagreb, (IKA) – Posljednjeg dana 58. teološko-pastoralnog tjedna, u četvrtak 25. siječnja, o temi „Tijela sudjelovanja i suodgovornosti na biskupijskoj razini” govorili su doc. dr. Slavko Zec i dr. Josip Šimunović.
Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) na poseban način istaknuo je sinodsku narav Crkve kao Božjeg naroda. Sinodalnost u Kristovoj Crkvi počiva na temeljnoj značajki crkvenog zajedništva. Iz tog crkvenog zajedništva izrastaju, kao vidljivi izričaj, tijela suradnje i suodgovornosti na različitim razinama Crkve. Na temeljima koncilske ekleziologije, Zakonik kanonskog prava iz 1983. godine poima partikularnu Crkvu, na prvom mjestu biskupiju, kao „dio Božjega naroda”, istaknuo je dr. Zec te posvijestio kako stoga „govoreći o tijelima sudjelovanja i suodgovornosti na biskupijskoj razini govorimo zapravo o unutarcrkvenom dijalogu u konkretnoj pojavnosti jedne biskupijske zajednice koja, okupljena oko svoga biskupa, u suradnji s prezbiterijem i svim sastavnicama Božjega naroda, promiče communio. Pritom treba imati u vidu da biskup, kao vlastiti pastir, povjereni mu dio Božjeg naroda ‘po evanđelju i euharistiji sabire u Duhu Svetome’. Stoga se tijela sudjelovanja i suodgovornosti na biskupijskoj razini mogu ispravno razumjeti u hermeneutskom ključu koji izvire iz Objave, crkvenog učiteljstva, teološkog i ekleziološkog promišljanja, da bi konačno dobio i kanonski oblik”.
U nastavku predavanja pojasnio je pojmove savjetodavni i odlučujući glas, te njihovo poimanje u civilnom i kanonskom pravu. Usredotočujući se posebno na savjetodavni glas, istaknuo je kako u važnim pitanjima za život Crkve mora doći do izražaja teološki i ekleziološki smisao savjetodavnog glasa u tijelima suradnje na svim, pa tako i na biskupijskoj razini. Dijalog unutar Crkve je imperativ koji nitko od Kristovih vjernika koji su obilježeni sakramentom krsta i potvrde ne može izbjeći. Svi su u zajedništvu, u communio pozvani osluškivati što Duh u ovo vrijeme govori Crkvi. Kao prvo tijelo suradnje i suodgovornosti istaknuo je biskupijsku sinodu, za koju se kaže da nije zakonodavno, nego savjetodavno tijelo i kao takvo ima savjetodavni glas. No, podsjetio je na Upute o biskupijskim sinodama u kojima se kaže, „da će se biskup pobrinuti da slijedi opće mišljenje sinodskih članova, osim ako to priječi teški razlog, što ga on vrednuje pred Gospodinom”. To ne umanjuje važnost i značenje savjetodavnoga glasa sinode, jer nije cilj postići većinu glasova na način da bi jedna skupina prevladala drugu, nego je cilj tražiti Istinu, dijalogom doći do Istine, i dobrobiti Crkve i zato očitovati jedinstvo consensus ecclesiae, a svi ulaze u onaj proces oblikovanja odluke koji spada na poglavara”.
Podsjetio je kako sličan kriterij vrijedi i za biskupijsko pastoralno vijeće koji čine predstavnici svega naroda Božjega u jednoj biskupiji i vjernici klerici, vjernici laici i ustanove posvećenog života i svi imaju pravo sudjelovati u communio i unutarcrkvenom dijalogu. Kratko je spomenuo prezbitersko vijeće i zbor savjetnika koji se po svojoj naravi razlikuju od biskupijskog pastoralnog vijeća i biskupijskog ekonomskog vijeća po tome što tu postoji još ontološko sakramentalni temelj svetoga reda, koji čini posebnu povezanost i zajedništvo između prezbitera i biskupa.
„Čuli smo ovih dana da je poglavaru ponekad teško donijeti odluku, no ako je ona rezultat suradnje i suodgovornosti tada je to ono što se u Crkvi treba događati i po tome očitovati Duh Božji koji je isti i u onima koji trebaju donijeti odluku i u onima koji sudjeluju u donošenju određene odluke”, zaključio je dr. Zec.
Dr. Šimunović govorio je tijelima sudjelovanja i suodgovornosti na župnoj razini. Podsjetio je kako govor o odnosu svećenika i vjernika laika, pa tako i govor o suradničkom odnosu unutar tijela sudjelovanja i suodgovornosti na župnoj razini „pretpostavlja kao polaznu točku temeljnu postavku Drugoga vatikanskoga koncila: opće svećeništvo vjernika. Uvažavajući razlike između ministerijalnog i općeg svećeništva vjernika Koncil upućuje na zajednički izvor, Kristovo svećeništvo. Svi su članovi, članovi jednog Božjeg naroda u kojemu svaki član ima svoje mjesto i ulogu, bilo prezbiter bilo vjernik laik. Za odgovorni suživot bitno je kakav je njihov međusobni suodnos”.
Kao prvo tijelo, odnosno kanonsku strukturu sudjelovanja i suodgovornosti na župnoj razini istaknuo je župno pastoralno vijeće (ŽPV) koje je prema odlukama dijecezanskih biskupa obvezatno u hrvatskim nad/biskupijama i župnim zajednicama. Potrebni način djelovanja u ŽPV je sinodalni stil djelovanja, koji omogućava svim članovima Crkve sustavno i organizirano življenje vlastite suodgovornosti. Sinodalnost se ponajprije i isključivo odnosi na povezivanje svih crkvenih subjekata u organski povezanu suodgovornu cjelinu u kojoj su točno određene i nepromjenjive bitne razlike s obzirom na službe i uloge, pri čemu se svaki krštenik može u okvirima vlastite karizme ostvariti kao suodgovoran sudionik u poslanju Crkve, pojasnio je Šimunović, istaknuvši da se bogatstvo doprinosa ŽPV-a u životu i djelovanju župne zajednice očituje u kvaliteti pastoralne savjetodavnosti kod pastoralnog planiranja i programiranja.
Župno ekonomsko vijeće (ŽEV) moći će ispravno djelovati i funkcionirati unutar samoga sebe, unutar župne zajednice, ali i prema društvu samo ako su „svaki član vijeća, svećenik i vjernici laici potpuno i ispravno upoznati što jest ŽEV, koja je njegova svrha, mjerodavnost i zadaće. Kao treće tijelo predavač je naveo župni caritas ili karitativnu zajednicu, koja u župnoj zajednici nalazi svoje aktualno i potrebno poslanje. Za razliku od ŽPV-a i ŽEV-a za koje župna zajednica bira članove, one koji će predstavljati zajednicu, župni caritas ili karitativna zajednica ima zadaću animirati sve vjernike u župi.
U zaključnom dijelu posvijestio je da suradnja svećenika i vjernika laika pretpostavlja lik koncilskog svećenika koji ima vodstvene sposobnosti; može i zna otkrivati razne karizme kojima su obdareni vjernici laici; ima sposobnosti dijaloškog pristupa; kadar je zajedno planirati s vjernicima laicima; zna odati priznanje za učinjeno dobro; sposoban je brinuti se za permanentno obrazovanje vjernika laika; spreman je i sposoban rješavati eventualne konflikte. Od vjernika laika očekuje se pak prije svega otvorenost zajedničkom suživotu i svijesti odgovornosti da je njegova uloga u kršćanskoj zajednici ne samo potrebna i korisna nego i nezamjenjiva – i obavezna. Dodao je da su članovi oni koji udahnjuju potrebnu dinamiku i kreativnost u svakodnevicu spomenutih tijela. Stoga je nužno promisliti i preciznije odrediti kriterije po kojima bi se lakše moglo predlagati kandidate za izbor u sastav vijeća i župnog caritasa ili karitativne zajednice. Priotom je važna i trajna formacija svih članova tih tijela, jer i o njihovu angažmanu ovisi kvaliteta života i djelovanja župne zajednice, istaknuo je dr. Šimunović te zaključio da sve rečeno vodi k tome da se pravilnici i statuti tijela suradnje i suodgovornosti na razini župne zajednice promisle i revidiraju kako bi ta važna tijela mogla što bolje ispunjati svoje poslanje u konkretnom vremenu i na konkretnom prostoru.