Zagreb, (IKA) – Posljednja tema koja je obrađena drugoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu, 24. siječnja, bila je „Uloga i doprinosi žene u izgradnji kulture dijaloga i suradnje u Crkvi”. Dr. Josip Bošnjaković, govoreći o važnosti prisutnosti žene u Crkvi, citirao je papu Franju koji kaže da „žene znaju postaviti duboka pitanja koja se trebaju uzeti u obzir. Crkva ne može opstati bez žene i njezine uloge. Ona je ključna za Crkvu”. Istaknuo je i važnost nazočnosti žena tamo gdje se donose važne odluke, jer žena ima osjećaja za detalje, za život, za sigurnost. Žena je ta koja povezuje. Žene su kod nas prisutne u pastoralu pri pripremanju za sakramente, ali i u crkvenim institucijama kao ravnateljice, prodekanice i sl. Svećenik u svojoj pastoralnoj službi, u prosjeku, većim dijelom komunicira sa ženama bilo to u suradničkom smislu bilo u susretanju s različitim poteškoćama, te je stoga vrijedno primijetiti njihov doprinos redovitom pastoralnom životu u župi i u životu vjernika. Čini se kako međuljudski odnosi između muškaraca i žena u civilnom i crkvenom životu imaju svoje specifičnosti i razlike te stoga i potrebu različitih pristupa i promišljanja u rješavanju poteškoća koje na tom polju nastanu, ali i uvažavanju različitosti koja obogaćuje, pojasnio je.
Upozorio je na opasnosti s obzirom na pogled prema ženama: objektivizirati ženu kao objekt ne samo užitka, nego općenito kao objekt prema kojem se odnositi, utilitaristički pristupiti ženi i tražiti korist od njezine uloge, narcisoidno se odnositi prema ženi što znači gledati prema njoj kao da je tu da bi potvrđivala ono što je jednom muškarcu bitno; promatrati u ženi majku ili sestru, ponekad kćer, a rijetko kada sugovornicu, određivati mjesto i ulogu žene iz perspektive muškarca i perspektive crkvene hijerarhije. K tomu je podsjetio da premda žene čine većinu, nisu prisutne u ‘crkvenom jeziku’ „čovjek je još uvijek sinonim za muškarca. Govori se o ženi, rijetko o ženama što omogućuje da se previdi različitost i među samim ženama”. Dr. Bošnjaković važnim je istaknuo odgoj za odnos prema i sa ženama, te u tom vidu podsjetio i na mogućnost da sudjeluju u odgoju u bogosloviji, kao i u permanentnom obrazovanju svećenika. Na kraju je istaknuo da je Marija, službenica Gospodnja, primjer žene koja je svojom ulogom i doprinosima sržno obogatila kulturu dijaloga među kršćanima, među Crkvama, te i u samoj Katoličkoj Crkvi, i time pridonijela radosti ljubavi i života.
O temi je iz kuta laikinje govorila dr. Silvija Migles. Istaknula je kako ključni razlog bavljenja ovom temom vidi u tome što „tema žene poziva na produbljivanje i drugih važnih pitanja za istinski razvoj ljudi i ljudskih zajednica, uključujući i Crkve. Riječ je o pitanjima suradnje, različitosti i zrelosti. Riječ je o međuljudskim odnosima, odnosima muškaraca i žena”.
Osvrnula se na crkveno-teološku poziciju ‘između klerikalizacije žene i besplodnog feminizma’ unutar koje se nudi razmišljanje o ženi i odnosima. „Ova crkveno-teološka pozicija vodi računa o dvjema krajnostima koje označujemo pojmovima klerikalizacija žene i besplodni feminizam. Riječ je o izrazito snažnim pojmovima kojima se ponajprije želi dozvati u svijest jedno šire ozračje koje predstavlja kočnicu plodnog dijaloga o međuljudskim odnosima i suradnji. Riječ je prije svega o kritizerskom ozračju koje ni u čemu ne vidi napredak pa ni kada je riječ o prisutnosti žene u Crkvi”.
Dr. Migles važnim je istaknula i činjeničnu stvarnost muško-ženskih odnosa u Crkvi i njihove međusobne suradnje koja je nedovoljno prisutna tema u crkveno-teološkom govoru. Temeljno pitanje je „pitanje mogućnosti ostvarenja istinske komunikacije i suradnje u odnosima muškaraca i žena; mogućnosti ostvarenja odnosa na višoj razini, koja se neće zadovoljavati površnim i čisto funkcionalističkim pristupima; mogućnosti izdizanja nad sumnju i nepovjerenje; mogućnosti jedne poželjnije i plodnije suradnje”. Uputila je na primjer eksperimenta u Milanskoj nadbiskupiji gdje je kardinal Carlo Maria Martini još 1990. godine uspostavio opservatorij o muško-ženskim odnosima. „Duboka svijest o važnosti autentične komunikacije dovela ga je do odluke da u dvogodišnjem razdoblju povede biskupiju na pastoralno putovanje s temom komunikacije koja nije, kako on kaže, pitanje ‘luksuza’ već pitanje ‘biti muškarac i žena’, pitanje ‘biti Crkva'”.
Žene i muškarci zajedno mogu mnogo toga učiniti, dakako, utoliko ukoliko, riječima teologa Bajsića „svatko na sebe preuzme svoj dio ljubavi”. Žene i muškarci pozvani su ostvarivati ono što je papa Franjo nazvao „savezom muškarca i žene”, a zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u svojoj božićnoj poruci „savezom u dobru”. Žene u taj savez ne unose samo svoju ženstvenost kako je ona nerijetko mišljena u odnosu na osobine svojstvene njezinoj naravi. Njihov doprinos nije uvjetovan samo spolom, i socijalno uvjetovanim karakteristikama spola, već svime što one zapravo jesu, njihovom osobnošću, karakterom, životnim iskustvom, osobnom poviješću. Riječ je o savezu muškaraca i žena u izgradnji crkvenoga života. Na osobit način u pastoralnom životu riječ je o izgradnji saveza između žena koje su većina u Crkvi a time i najvećim dijelom aktivne suradnice, i muškaraca, koji su svećenici. U Crkvi, u našoj Crkvi u Hrvatskoj osjeća se velika potreba za izgradnjom kulture dijaloga i istinski suradnje. To je zadaća svih vjernika, i žena i muškaraca. Žena vjernica u tome može dati svoj nezamjenjivi doprinos isto tako kao što i muškarac vjernik želi dati svoj doprinos. No, put do više dijaloga i plodnije suradnje je u uzajamnosti odnosa žena i muškaraca u kojem će biti mjesta i za ženu i za muškarca i u kojem oni neće biti jedno drugom ni opasnost ni konkurencija već obogaćenje u izgradnji Božjega kraljevstva na zemlji, zaključila je dr. Migles.

.