Zagreb, (IKA) – Prvo predavanje drugoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu, u srijedu 24. siječnja, s temom „Dijaloški i suradnički identitet pastoralnih djelatnika” održao je mr. Boris Vidović. Istaknuo je kako je čitav rast čovjeka obilježen dijalogom s novim, s nepoznatim; to je antropološka datost, da ja kao pojedinac ne mogu imati uvida u cjelokupnu stvarnost bez pomoći drugoga. Kratko se osvrnuo na faze rasta svake osobe, posebno ističući adolescentsku dob, koju je nazvao konfuzija identiteta. Ta faza završava u onome trenutku kada osoba biva spremna uzeti odgovornost za svoj život, a to ovisi o kontekstu i situaciji društva u kojem živi. Tu je važna individualizacije osobe. U dijalog stupam takav kakav jesam i drugome to pokazujem. No, ukoliko osoba u ranijim fazama nije stekla osjećaj svoga identiteta, onda će vrlo nerado ulaziti u dijalog, odnos s drugim koji je različit. Ključ dijaloga je „koliko sam ja kao osoba strukturiran i spreman ulaziti u susret s drugim”, rekao je Vidović, te dodao da se tu „postavlja pitanje na koji se način ulazi u dijalog: ulazim li kako bi otkrivao istinu, ili sam ja samo tu kako bih branio sebe, koliko sam ja spreman sebe mijenjati? Mi u Crkvi smo za obraćenje, govorimo i drugima i pokušavamo, ali to nije baš lagan proces. Dijalog je pitanje moje istinoljubivosti i moje ljubavi prema bližnjemu i prema sebi, u konačnici ljubavi prema istini”. Govoreći o dijalogu u pastoralu istaknuo je da to nije samo psihološko, nego i teološko pitanje. „Kakva je slika Crkve koju ja nosim u sebi; kakvo je moje viđenje pastorala; moj stav naspram svemu tome dolazi u susret s drugim koji možda gleda drukčije. To je mogućnost da spoznamo što smo i tko smo, da spoznamo istinu koju nosimo o Crkvi”. U zaključku je ponovio da je dijalog proces samoočitovanja, proces koji je usmjeren na traženje istine, te u konačnici pitanje zrelosti i vlastitoga identiteta.
Dr. Smoljo o temi je govorila s naglaskom na poteškoće u dijalogu. Polazeći od Apostolske pobudnice Radost Evanđelja u kojoj papa Franjo govori o novoj etapi evangelizacije koja će biti prožeta punim žarom i vitalnosti, naglasila je „kako se nerijetko u pastoralnom radu uočava da je identitet bilo naravni (ljudski) ili nadnaravni (kršćanski) u krizi, nisu rijetke pojave fragmentiranog i difuznog identiteta, a relativiziranje kršćanskih istina kao da je postala nova paradigma. Diktatura relativizma je anomalija našeg vremena, koja želi brisati granice, odbacujući definirane istine i koja jednostrano teži egoizmu. Analiza pastoralnih procesa i dinamika jasno pokazuje da je u mnogim slučajevima, prisutna diskrepancija između onog što proklamiramo i onoga što činimo. Razvijati i njegovati dijaloški i suradnički identitet zadaća je i poslanje pastoralnog djelatnika bez obzira bio on osoba iz duhovnog ili laičkog staleža. Nužno je raditi na revitalizaciji odnosa, no prije toga potrebno je poznavati neke neuralgične točke. Pojašnjavajući poteškoće koje opstruiraju rast u dijaloško-suradničkoj dinamici ukazala na intrapsihičku (unutar osobe) i interpersonalnu (između osoba) komponentu. Uz prvu komponentu ukazala je na problem „nepoznavanja sebe” što stvara problem samom pastoralnom djelatniku biti „provodnikom” Božje riječi, jer je zatvoren u samoga sebe, i zbog ukorijenjenosti u vlastiti „ja” teško će biti otvoren prema drugome i drugačijem. Ovdje se često lako dijagnosticira manjak tolerancije prema slabijima.
No, upozorila je da je „pastoral realizacija Božjeg projekta, ne osobnog. Ljudska psiha poznaje prisile, ali Božja pedagogija nikako. Osobne, unutarnje dinamike mogu opstruirati pa čak i blokirati iskreno sebedarje, na koje je pastoralni djelatnik pozvan. Pastoralni rad nije posao, to je poziv i misija. Jedna od velikih prepreka u efektivnoj interpersonalnoj komunikaciji pastoralnih djelatnika je nedostatak aktivnog slušanja koji podrazumijeva slušanje srcem, bez kojeg nema iskrenog susreta.
Utjecaj koji bi pastoralni djelatnik trebao koristiti je utjecaj informacije, pružanje jasne slike o crkvenom pastoralnom djelovanju, nauku i crkvenim stavovima uz prikladan autoritativni stav za duhovno dobro, istaknula je Smoljo. Zaključujući predavanje još je jednom naglasila kako spomenute dinamike i procesi mogu ozbiljno narušiti stvaranje autentičnog dijaloga i razvijanje umreženog pastorala. Čovjek treba klimu koja će mu pomoći da se njegova prvotna idealizacija koju pastoralni žar početno nosi ne ugasi i ne završi razočarenjem, nego da se ista pročisti i ukorijeni u pravoj motivaciji – Isusu Kristu. Svi mi, pastoralni djelatnici, odgovorni smo i svojim modelom odnosa, komunikacije, moći koju pokazujemo pomažemo našim suradnicima a i samima sebi da pročistimo motivaciju ili suprotno još ju više iskrivljujemo.