Uskrsna poruka riječkog nadbiskupa Ivana Devčića
Draga braćo i sestre!
1. Nalazimo se pred svetkovinom Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana. Uskrs znači pobjedu života nad smrću, koja nije samo tjelesna nego i duhovna i moralna. Život bez grijeha, život bez kraja, život u punini, život koji je jači od smrti najdublja je čovjekova ne samo želja nego i nada. A ispunjenje te nade zajamčeno je upravo Isusovim uskrsnućem od mrtvih, čemu je prethodilo njegovo utjelovljenje kojim je postao jedan od nas, nama u svemu jednak osim u grijehu. Najdublji Božji razlog za takvo postupanje prema čovjeku objavio nam je sam Isus riječima: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3, 16). Zahvaljujući dakle Božjoj ljubavi prema čovjeku, naša nada u vječni život postala je stvarnost. Zato u Isusovu uskrsnuću možemo vidjeti i svoje uskrsnuće, koje počinje već sada našim uskrsnućem iz smrti grijeha na život u Božjoj milosti. Sveti Leon Veliki napisao je: „Pravi štovatelj Gospodnje muke tako mora uprijeti oči srca u raspetoga Isusa da spozna da je Isusovo tijelo njegovo vlastito tijelo.” Ako tako činimo, onda ćemo i u Isusovu uskrsnom tijelu prepoznati svoje vlastito uskrsnulo tijelo.
2. Budući da je, dakle, Božja ljubav jamac naše nade u život bez kraja, potrebno je zamisliti se nad njezinom naravi. Čineći tako, otkrit ćemo da je to ljubav prema neprijateljima, jer smo neposluhom prema Bogu od njegovih prijatelja postali njegovi neprijatelji. Unatoč tome, Bog nas ne odbacuje nego nas i kao neprijatelje toliko ljubi da šalje svoga Jedinorođenoga Sina kako bi nas po njemu spasio. Riječ je dakle o milosrdnoj ljubavi koju Bog prema nama, svojim grešnim stvorovima, neprestano gaji i koja ga pokreće da nas spasi. A ljubiti nekoga tko nam je neprijatelj znači zapravo oprostiti mu nanesene uvrede. I Bog baš nama to čini. U tom smislu papa Franjo u buli „Lice milosrđa”, kojom je najavio Izvanredni jubilej milosrđa, tvrdi kako je oproštenje, koje je u stvari drugo ime za milosrđe, a ovo za Božju ljubav prema grešnom čovjeku, „snaga koja nas iznova budi na novi život i ulijeva nam hrabrost da u budućnost gledamo s nadom” (br. 10). Dakako, ove Papine riječi ne odnose se samo na novi život poslije smrti nego i na novi život već u ovome životu, kada naime odbacimo svoje grijehe i započnemo živjeti u skladu s Božjim zapovijedima i onim što smo na krštenju postali.
3. Milosrđe je neraskidivo povezano s nadom, kako kod onoga koji ga iskazuje drugome tako i kod onoga koji milosrđe i oproštenje prima. Kada se Bog ne bi nadao da će nas svojom milosrdnom ljubavlju ponovo vratiti k sebi, ne bi nas ni pokušavao ljubiti i praštati nam. Ali on zna bolje nego mi kakva se moć skriva u istinskoj ljubavi. Zato se tijekom cijele povijesti spasenja ne umara uvijek iznova izabranom Božjem narodu i svakom pojedincu iskazivati svoju beskrajno strpljivu i beskrajno upornu milosrdnu ljubav. A to o čemu nam svjedoči cijelo Sveto pismo, na nenadmašiv je način došlo do izražaja u Isusu Kristu, koji je rekao da nije došao radi pravednika nego radi grešnika i da „će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja” (Lk 15, 7). Zato je tražio izgubljene, zato se družio s carinicima i grešnicima, što njegovi suvremenici nisu mogli razumjeti jer su se mirili s time da su takvi, svojom krivicom ili krivicom svojih predaka, nepovratno izgubljeni. Isus se s takvim stavom nije mirio, ni u vrijeme dok je hodao po zemlji, ni sada dok nas prati iz svoje nebeske slave. Poznavajući moć ljubavi i opraštanja, on se nikada ne prestaje nadati da milosrdnom ljubavlju, koja „sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi” (1 Kor 15, 7), može taknuti srce grešnika i potaknuti ga na obraćenje.
4. S druge strane, milosrđe budi nadu u novi život u onome kojemu je iskazano. Sjetimo se Mateja carinika s početka Isusova javnog djelovanja, koji nakon susreta s Isusom ostavlja svoj dosadašnji posao u carinarnici, gdje je za okupatorsku vlast ubirao poreze i pritom mnogo toga stavljao u svoj džep. Osjetivši na sebi Isusov pogled pun ljubavi, sve ostavlja i započinje novi život. Isusova ljubav vraća mu nadu da, usprkos dosadašnjim grijesima i promašajima, može početi iznova, da mu je mogućnost drukčijeg života nadohvat ruke. Slično je bilo i sa Zakejom, nadcarinikom, koji je, vjerojatno iz znatiželje, želio vidjeti Isusa, pa se popeo na smokvu, a Isus mu, ugledavši ga, kaže neka siđe i da bi ga danas želio posjetiti u njegovoj kući. Evanđelist Luka bilježi kako su svi koji su to vidjeli mrmljali jer im je smetalo što je „čovjeku grešniku svratio” (Lk 19, 7). A Zakeju je Isusov poziv, u kojemu je osjetio svu njegovu ljubav koja ne osuđuje nego oprašta, kao i Isusov posjet u njegovoj kući, značio životnu prekretnicu, tj. početak novog života. Zakej to potvrđuje izjavom da će polovicu svoga imanja dati siromasima, na što Isus uzvraća: „’Danas’ je došlo spasenje ovoj kući…” (Lk 19, 9). To je ljubav Boga koji vjeruje i nada se da se grešnik može obratiti, ako osjeti da je ljubljen.
5. Sjetimo se i slučaja sa ženom zatečenom u preljubu, koju su farizeji doveli k Isusu želeći da je on osudi jer, prema Mojsijevu zakonu, takve treba kamenovati. A Isus se, čuvši to, sagnuo i stao pisati prstom po tlu, a zatim im je, na njihovo uporno inzistiranje, odgovorio: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen” (Iv 8, 7), te je nastavio dalje pisati po tlu. A kad je ponovno podigao glavu, nije više bilo nijednog tužitelja nego samo žena kojoj je rekao: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi? Ona reče: ‘Nitko, Gospodine.’ Reče joj Isus: Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više'” (Iv 8, 10-11). Doista, kako smo već rekli, Isus nije došao osuditi čovjeka nego spasiti ga, i to svojom, tj. Božjom milosrdnom ljubavlju. Ta je ljubav u ženi grešnici probudila vjeru da je Isus Gospodin, čime su prvi kršćani označavali njegovo božanstvo. Vjera se, kao i nada, rađa samo iz milosrdne ljubavi, Božje i naše.
6. Kažem i naše, jer sve što Bog po Isusu Kristu čini nama, mi smo dužni činiti drugima, tj. ljubiti ih i opraštati im uvrede koje nam nanose i tako im pomagati zaživjeti novim životom, životom oživljenim i nadahnutim Božjom milosrdnom ljubavlju. Papa Franjo kaže: „Žalosno je vidjeti kako se iskustvo opraštanja u našoj kulturi sve rjeđe susreće” (br. 10). A tko je pozvaniji nego mi kršćani pomoći da to ne bude tako? Tko bi, ako ne mi, trebao prednjačiti u nastojanju da opraštanje postane „kvascem” sveukupne naše uljudbe?
Doista, ako promatramo aktualno stanje u našem društvu, čini se da su pesimizam, grube riječi, međusobno optuživanje i zabrinjavajuće pomanjkanje nade upravo posljedica nespremnosti da jedni drugima oprostimo, da se pomirimo pružajući si međusobno ruku, da imamo više međusobnog povjerenja. Nema sumnje, dokle god to ne budemo spremni učiniti, uvijek ćemo za sve loše optuživati jedni druge, uvijek će krivnja biti na drugoj strani. A kad na tu „drugu stranu” počnemo gledati Kristovim pogledom ljubavi i opraštanja, sigurno ćemo otkriti novu snagu u sebi, snagu za novi osobni i zajednički život, snagu „koja nam ulijeva hrabrost da u budućnost gledamo s nadom” (br. 10). I to sve zbog toga što ćemo očima božanske ljubavi u drugom i drukčijem vidjeti ne suparnika nego brata.
7. Naravno, pozvani smo, braćo i sestre, dopustiti Božjoj ljubavi da i nas svakog pojedinačno spasi. Zato neka se svatko, poput grešnog Zakeja, iz svoga života potrudi ukloniti ono što ga sprečava da vidi Isusa i „ugosti ga u svojoj kući”. Nemojmo se oglušiti na njegov poziv raznim stvarnim ili izmišljenim isprikama. Brojni slučajevi iz evanđelja svjedoče kako su oni koji su pozvali Isusa u svoju kuću ili su ga prihvatili kad se on sam pozvao, doživjeli veliku sreću, blagoslov i prosvjetljenje. Ovo uskrsno vrijeme posebno nas u tom smislu podsjeća na dvojicu učenika iz Emausa. Iako je uskrsnuli Gospodin s njima propješačio komad puta, oni su ga prepoznali tek kad su ga pozvali u svoju kuću da s njima večera. Tada su im se otvorile oči. Tko zna, možda bi se i nekom od nas maknula koprena nevjere i sumnje s očiju kad bi zamolio Isusa da ga pohodi u njegovoj kući, makar to bila i kuća njegova srca. Možda bi, ako bi bio pozvan i zamoljen da dođe, ozdravio i poneki razvodnjeni brak, pretvarajući, kao na svadbi u Kani, njegovu „vodu” u „vino” što razveseljava srce. Svakako bi nas uskrisio iz duhovne smrti ako bismo ga pozvali da dođe k nama kao što su ga pozvale Lazarove sestre da ih posjeti kad im je brat umro, ili Jair koji ga je zamolio da dođe k njemu i spasi mu kći na umoru. Sigurno bi, braćo i sestre, i u našim životima i pod našim krovovima imao štošta ozdraviti i iz pepela uskrisiti, samo kad bismo ga pozvali da nas pohodi, ili kad bismo ga prihvatili ako se sam pozove i pokuca na vrata našega srca. Gdje god Isus dođe, događa se već u ovom životu uskrsnuće koje je slika onog uskrsnuća koje će se zbiti na kraju vremena, kada će se zapravo samo dovršiti i usavršiti ono što je već ovdje bilo posijano. U tom smislu sv. Pavao opominje: „Što tko sije, to će i žeti. Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti vječni život” (Gal 6, 8).
Sa željom da svi sijemo ono što ćemo moći uživati u vječnosti, o uskrsnuću mrtvih u posljednji dan, želim Vam, braćo i sestre, svima sretan i blagoslovljen Uskrs. Nikad ne zaboravimo opomenu sv. Pavla: „Ako ste suuskrsnuli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!” (Kol 3, 1-2).