Split, konkatedrala Sv. Petra, 27. veljače 2016.

Dragi vojni biskupe mons. Bogdane, uzoriti kardinali, poštovani nadbiskupi, biskupi, braćo svećenici, redovnici i redovnice, časni Narode Božji!
Ovo je trenutak milosti kojom dragi Bog dodiruje jednu svoju ljubljenu zajednicu, Crkvu koja se nalazi u Hrvatskoj vojsci i policiji.
Ova milost je njegov dodir, a dodir je vidljiv po izboru, imenovanju, posvećenju i postavljanju novog vojnog ordinarija mons. Jure Bogdana.
Zahvaljujem dragom Bogu što je preko Svetog Oca zapovjedio glavnom zareditelju mons. Marinu Barišiću te suzarediteljima: uzoritom ocu nadbiskupu Josipu Bozaniću i meni kao bivšem vojnom ordinariju, rekavši: „pomaži njega”.
Vrijeme mojeg služenja je vrijeme početaka Vojne biskupije, mnogih pitanja, dilema, promišljanja i traženja. Vrijeme oblikovanja Vojnog ordinarijata, stvaranja suodnosa s redovitim crkvenim dijecezama i mjesnim biskupima, vrijeme prvih sustavno pastoralnih dodira s vojnicima, časnicima i dočasnicima, policajcima, osobljem osobito dvaju ministarstava (obrane i unutarnjih poslova); to je vrijeme nade, posrtaja, optimizma i osobito velikog pouzdanja u ljudsku dobrotu i duboku potrebu Boga u onima zbog kojih je ustanovljena i postoji Vojna biskupija.
Vrijeme je to kada se kao duboka bol osjećala rana naših hrvatskih branitelja, rana koja je krvarila toliko i tako da joj kraja nismo vidjeli. Ipak, sve ovo bilo je meni i mojim suradnicima izvor nade, govor o smislu postojanja ove biskupije kao i prostor u kojemu smo smjeli i mogli zagrliti toplinom Božjeg srca sve što je kruta stvarnost Domovinskog rata prouzročenog srpskom agresijom i hladnim ljudskim srcima učinila.
Poštovana braćo i sestre, neću vrednovati svoje vrijeme, svoj rad, a niti rad Vojne biskupije. Ovdje mogu ponoviti Isusove riječi: „Sluge smo neznatne, učinismo samo svoju dužnost” (Lk 17, 10). To će mnogo objektivnije jednog dana učiniti povjesničari. Ono što oni možda ipak neće zamijetiti to je nutarnji mir i nemir, strepnja i briga koje su ispunjale moje srce i srce svih mojih suradnika za svakog vojnika i policajca, hrvatskog branitelja i njegove mnogostruke rane koje su posljedica njihove beskrajne ljubavi prema Domovini i slobodi.
Napominjem da su ispočetka branitelji bili sva pastoralna briga Vojne biskupije, a ministarstvo kao struktura kasnije je nastalo i povjereno je HBK.
Želim, braćo i sestre, vama koji ste danas ovdje, i svi vi koji pratite ovaj događaj putem elektroničkih medija,
zahvaliti Bogu Ocu onako kako to čini čovjek koji mu sve duguje;
zahvaliti Isusu Kristu kao svojem suputniku i osobi koja me nastanjuje dublje od mene samoga;
zahvaliti Duhu koji mi je davao preko svake mjere ljubav prema slabima; zahvaliti Gospi onako kako dijete doživljava majku;
zahvaliti Crkvi onako kako odrasla i svjesna osoba doživljava mjesto i snagu svoje sveukupne novosti u Kristu Isusu;
zahvaliti mojim dragim nadbiskupima, Njegovoj ekscelenciji Nunciju, biskupima, redovničkim provincijalima i provincijalkama, svojim dragim suradnicima, a posebno kapelanima i pomoćnicima vojnih i policijskih kapelana;
zahvaliti Samostalnom odjelu za potporu MORH-a i Samostalnoj službi MUP-a za suradnju;
zahvaliti svim vojnicima i policajcima, djelatnicima Ministarstava obrane i unutarnjih poslova;
zahvaliti gospodi zapovjednicima, načelnicima Glavnog stožera OS, načelnicima policijskih uprava i postaja;
zahvaliti mojim najbližim suradnicima (generalnom vikaru i vikaru za pastoral);
zahvaliti svima vama koji ste sa mnom molili i za mene molili.
Zahvaljujem Narodu Božjem koji me je pratio, ponekad se možda ljutio radi mojih stavova ili se zbog njih radovao.
Moja zahvalnost svim medijima koji imaju neprocjenjivu ulogu u govoru istine i stvaranju slobode koju istina rađa.
Ostaje mi na kraju poželjeti i moliti da novi Vojni ordinarij bude vidljiva prisutnost Božjega milosrđa, kako Bog ljubi svoju Crkvu. Znam da će ga dragi Bog u tome pomagati, oblikovati i podržavati. A moje je moliti i zahvaljivati, ostati povezan i na raspolaganju za sve dobro, ako još negdje mogu nešto dobro učiniti. Hvala vam svima!