Uz Molitveni tjedan za jedinstvo kršaana

PRVI OPAI HRVATSKI EKUMENSKI SABOR

U Zagrebu je, u prostorijama Tajništva Hrvatske biskupske konferencije, 23. sijeenja održan Prvi opai hrvatski ekumenski susret. Uz katolieke predstavnike sudjelovala su (najviše troelana) izaslanstva Srpske Pravoslavne, Evangelieke, Baptistieke, Evan?eoske i Reformirano kršaanske Crkve.
Na poeetku susreta biskup Endre Langh iz Reformirane kršaanske Crkve proeitao je dio Velikosveaenieke molitve iz Ivanova evan?elja te održao kratko razmišljanje na temu “Da svi budu jedno”, nakon eega je dr. Branko Lovrec, predsjednik Saveza baptistiekih Crkava, izrekao kraau spontanu molitvu. Potom su biskup Kokša, biskup Langh, dr. Lovrec i dr. Kuzmie uputili nazoenima pozdravne rijeei, izražavajuai u njima radost i zahvalnost zbog tog susreta.
Središnji dio rada sastojao se u iznošenju naeela od kojih polazi pojedina Crkva u odre?ivanju okvira ekumenskog djelovanja. Dr. Škvoreevia u svom je izlaganju podsjetio da su stajališta Katolieke Crkve glede tog pitanja opaepoznata, buduai da su objelodanjena u brojnim crkvenim dokumentima, poglavito u spisima Drugoga vatikanskog koncila. Iznoseai crkveni nauk o ekumenizmu, dr. Škvoreevia je posebice istaknuo kako Crkva ne zastupa “unionistieki” ekumenski povratak, vea da polazi od komunalnog poimanja Crkve, utemeljena na einjenici da je Krist želio samo jednu Crkvu u koju se ulazi vjerom i krštenjem. On je tako?er istaknuo kako, po uvjerenju sabora, ta Kristova Crkva postoji u svoj punini u Katoliekoj Crkvi te da je “vrhunski obrazac i poeelo jedinstva Crkve jedinstvo u Trojstvu božanskih osoba”.
U prikazu ekumenskih stajališta Evangelieke Crkve biskup Deutsch je napomenuo kako je u njezinu Statutu upisano i nastojanje oko jedinstva Crkava reformacije, kao i jedinstva s drugim Crkvama, ponajprije s Katoliekom. On je tako?er podsjetio kako Luther, premda je bio u sukobu s papom, nije nijekao da je kod njega prava Crkva. U nastavku izlaganja biskup Deutsch je istaknuo dodirne toeke dviju Crkava poput Svetog pisma, Vjerovanja, krštenja, molitve Oeenaša, 1.500 godina zajednieke povijesti i dr.
Biskup Langh uime Reformirane Kršaanske Crkve upozorio je na poteškoae u govoru o Bogu, poglavito na neke nesporazume u klasienoj trojstvenoj teologiji koja se služi helenistiekom terminologijom. Spomenuvši kako se Crkve razlikuju po teologiji, crkvenom ustrojstvu, vjerskom iskustvu, biskup Langh je ustvrdio da je Krist svima isti te da je u kršaanstvu ljubav na prvom mjestu.
Dr. Lovrec definirao je ekumenizam kao suradnju s drugim Crkvama koje imaju istovjetno apostolsko vjerovanje, uzimaju Bibliju kao mjerodavnu Božju objavu te vjeruju u Sveto Trojstvo kao bitnu sastavnicu kršaanskoga nauka. On je tako?er podsjetio na dijalog koji se, na svjetskoj razini, vodi izme?u Baptistieke i Katolieke Crkve te istaknuo nužnost poznavanja njegovih rezultata i na našim prostorima. Me?u moguae oblike suradnje Crkava dr. Lovrec je posebice istaknuo promicanje opaeg audore?a, zauzimanje za obranu ljudskog života, protiv pobaeaja i eutanazije, na podrueju biblijske i kršaanske izdavaeke djelatnosti, u elektronskim medijima, na karitativnom podrueju i dr.
Dr. Peter Kuzmie, predsjednik Evan?eoske (Pentekostalne) Crkve rekao je da ekumenizam po poimanju Evan?eoske Crkve ne znaei stvaranje neke nove strukture koja bi bila protivna Crkvi i koja bi progutala sve manje zajednice te da u ekumenizmu nitko nikog ne kupuje, niti prodaje, nego da ekumenizam predstavlja nastojanje u što veaoj mjeri ostvariti Isusovu želju “da svi budu jedno”. Dr. Kuzmie je tako?er istaknuo einjenicu da ekumenski pokret svoje poeetke ima upravo u pentekostalnom pokretu u Škotskoj u 18. stoljeau, te zakljueio da je znaeajka Pentekostalne Crkve evan?eoska utemeljenost i ekumenska otvorenost.
O. Milenko Popovia, arhijerejski namjesnik i paroh Srpske Pravoslavne Crkve u Zagrebu, naveo je tri ekumenska polazišta SPC: Sveto Pismo, vjera i krštenje prema Isusovoj rijeei: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, taj ae se spasiti”, kao i zajedništvo koje se temelji na vjeri u Boga u tri osobe.
Osim iznošenja osnovnih ekumenskih naeela na skupu je tako?er bilo rijeei i o konkretnim pitanjima poput me?usobnog priznanja krštenja, poteškoaa koja na ekumenskom planu predstavljaju osobe koje su prešle iz jedne Crkve u drugu. Na svršetku rada skupa sudionici su izdali zajednieko priopaenje u kojem su iznesena i neka druga pitanja o kojima je bilo rijeei u tijeku rasprave. (sa)
Prema elanku dr. Antuna Škvoreeviaa u “Glasu Koncila” od 2. veljaee 1997.

NOVI BROJ EASOPISA “BOSNA FRANCISCANA”
Novi, šesti po redu, broj easopisa “Bosna Franciscana”, koji izdaje Franjevaeka teologija Sarajevo, trenutno u Samoboru, izišao je u prosincu prošle godine. U rubrici elanci dr. Ivan Bubalo piše, u tekstu pod naslovom “Nevolja i nada”, o “pitanju povijesnog trenutka u kojem živimo, pitanju stanja svijeta i temeljnog položaja našeg naroda, kao i situacije svakoga od nas osobno, ali i temeljnih institucija našega naroda”. Postavivši takva pitanja autor, izme?u ostalog, istiee “istinske nade ima ako bude snage za easne odluke, ako bude otvorenosti za glas savjesti i snage za obraaenje”. Sedam je napisa posveaeno dugogodišnjem profesoru filozofije na Franjevaekoj teologiji u Sarajevu dr. fra Bonifacu Badrovu (1896-1974), a u povodu stote obljetnice njegova ro?enja. O fra Bonifacovu radu i djelu pišu dr. Miro Vrgoe (“Život i rad”), dr. Mile Babia (“Filozofske studije Bonifaca Badrova”), dr. Mirko Jozia (“Opaa metafizika B. Badrova), dr. Marko Karamatia (“Povjesni, teološki, književni i drugi prilozi B. Badrova”), dr. Ignacije Gavran (“Dr. fra Bonifac Badrov – gimnazijski profesor”), Marijan Karaula (“Fra Bonifac Badrov – urednik Franjevaekog vjesnika”) i dr. Vitomir Slugia (“Ukroaeno sjeaanje na fra Bonifaca Badrova”). Easopis još donosi elanke Joze Džambe “Stoljeae fra Grge Martiaa”, Marka Semrena “Mueenici i svjedoci vjere” i druge. U rubrici “Ocjene i prikazi” Ignacije Gavran piše o knjizi dr. fra Andrije Zirduma “Pisma bosanskih franjevaca 1850-1870”, a Božo Lujia o knjizi Bonaventure Dude “Razmišljanja uz Evan?elje”. (ib/ivb)

SUVREMENI CRKVENI STAV I PRAKSA PREMA RAZVEDENIMA I PONOVNO VJENEANIMA

U povodu Papina govora 24. sijeenja sudionicima XIII. Plenarnog zasjedanja Papinskog vijeaa za obitelj

Govor što ga je Ivan Pavao II. 24. sijeenja ove godine održao na XIII. plenarnom zasjedanju Papinskog vijeaa za obitelj pobudio je širom svijeta znatno zanimanje i prilieno neodre?ene komentare. Papa je, naime, progovorio o vjernicima koji su crkveno vjeneani a zatim su se razveli i ponovno ušli u drugi samo civilni brak. Rijee je ukratko o razvedenima ponovno vjeneanima. Proeitavši i ponovno eitajuai taj Papin govor, komentatori se pitaju što je u tome novoga i da li je Papa išta nova rekao. Upravo ta prividna nesigurnost i stanovita neodre?enost bitna je znaeajka i toga govora i suvremene zabrinutosti Katolieke Crkve za rastavljene i ponovno vjeneane svoje vjernike.
Glede naeela Papa nije mogao drugo nego ponoviti stoljeaima nepromijenjeni stav Katolieke Crkve o nerazrješivosti valjano sklopljenoga i izvršenoga braka. Premda taj nauk crkveno ueiteljstvo nikad nije proglasilo na razini dogme, rijee je o stavu koji je sukladan Kristovim rijeeima: “Što dakle Bog združi, eovjek neka ne rastavlja!” (Mk 10,9). Od toga stava Katolieka Crkva ne odstupa i utvr?uje ga odgovarajuaim kanonima crkvenoga zakonika.
Može biti zanimljivo napomenuti da druge kršaanske vjerske zajednice, u prvom redu pravoslavni koji brak tako?er smatraju jednim od sakramenata te naeelno zastupaju njegovu nerazrješivost, u nekim slueajevima dopuštaju razvod i ponovno crkveno vjeneanje razvedenih. Me?u pravoslavnim teolozima i crkvenim pravnicima neki ae reai da se ženidbeni vez doista razrješuje jedino smrau, ali da smrt nije samo tjelesna smrt, nego da je moguaa i pravna smrt (kad je npr. jedno od braenih drugova osu?eno na dugu ili doživotnu zatvorsku kaznu), i moralna smrt (kad jedno od braenih drugova izvrši preljub). Drugi ae pak reai da je brak naeelno nerazrješiv, ali da Crkva ima milosr?a prema onima eiji se brak slomio, osobito prema nedužnoj stranci. Svojedobno je ugledni pravoslavni biskup u Banjoj Luci isticao kako on smatra brak nerazrješivim, pa stoga nikad ne potpisuje crkvena rješenja o razvodu, nego to daje potpisati svom zamjeniku. Tu blagost u primjenjivanju naeela, odnosno traženje izlaska za one koji su pogriješili, pravoslavni nazivaju ikonomijom, upravo blagohotnim upravljanjem.
Zanimljivo je da Sveta Stolica u suvremenim ekumenskim razgovorima s pravoslavnim crkvama ne istiee tu razliku izme?u katoliekog i pravoslavnog poimanja i prakse glede nerazrješivosti braka. Ni na Firentinskom koncilu u 15. stoljeau, kad je bilo uspostavljeno makar privremeno i poeetno crkveno jedinstvo, Rimska Crkva nije taj svoj nauk pokušala dogmatizirati niti svoju praksu nametnuti pravoslavnima, odnosno crkvama kršaanskoga Istoka u obnovljenom jedinstvu s Petrovom Stolicom. Zna se da je još na II. vatikanskom koncilu jedan od kardinala patrijarha crkve istoenoga obreda u Libanonu isticao da u njegovom patrijarhatu, premda je u punom katoliekom zajedništvu, glede nerazrješivosti braka postupaju isto kao i pravoslavni. Ipak, u Zakoniku kanona istoenih crkava što ga je Sveta Stolica objavila i od 1. ožujka 1989. proglasila važeaim za sve istoene crkve koje su u katoliekom zajedništvu (Glas Koncila upravo je izdao taj ZKIC na latinskom izvorniku i u hrvatskom prijevodu) nalazimo da je za sve propisan poznati stav i praksa Rimske Crkve. Nemamo još podataka kako to prihvaaaju Crkve koje su dosad imale drugaeiju praksu, nije li im ipak ostavljena moguanost neke nijanse partikularnog prava.
Najnoviji Papin govor, o kojemu je upravo rijee, pokazuje da Katolieka Crkva na sebi svojstveni naein tako?er osjeaa potrebu stanovite zabrinute blagosti prema onima eiji su brakovi razoreni. Premda sebe smatra neovlaštenom razrješivati valjani izvršeni brak – jer to smatra onim “što je Bog združio” – nastoji za razvedene i ponovno vjeneane vjernike pronalaziti moguanosti i putove spasenja. Tako se ovaj govor, kao i apostolska pobudnica Familiaris consortio, upravo svojom blagošau i uzdržavanjem od osu?ivanja i kažnjavanja, znatno razlikuje od prijašnjih crkvenih spisa o istom pitanju. Rastavljeni i ponovno vjeneani smatrani su u prijašnje doba “javnim grešnicima” s kojima se pravi vjernici ne bi trebali družiti a kamoli ih bez ikakva ponižavanja i omalovažavanja prihvaaati na svoja bogoslužja i dopuštati im da budu sudionici dobrotvornih i drugih crkvenih pothvata. Danas se o njima ne govori kao o javnim grešnicima u tom smislu, premda nigdje nije službeno reeeno da oni nisu javni grešnici. Važno je da Crkva ni prije nije na njih primjenjivala kaznu izopaenja (ekskomunikaciju), te da Papa sada posebno istiee da oni “jesu i ostaju elanovi Crkve, jer su primili krštenje i euvaju kršaansku vjeru”. Pojavi sve veaeg broja razvedenih i ponovno vjeneanih, suvremena Crkva ne pristupa kao nekom krivovjerju ili raskolnom odnosno buntovnom pothvatu u Crkvi, nego kao nepogodi ili nesreai, doslovno “zlu koje se sve više širi tako?er u katoliekim sredinama”. To je za Crkvu “bolni problem u koji su ukljueena tolika njezina djeca”. Vjernici kojima se to dogodilo, odnosno koji su se na to odlueili, nisu za ovoga Papu nepokorni buntovnici, nego “oni koji trpe zbog teških prilika u svojim obiteljima”, žrtve “razorenih domaaih ognjišta”. Ivan Pavao II. preporuea svima koji su u Crkvi odgovorni neka “imaju povjerenja glede svih onih koji žive u tako dramatieim i bolnim prilikama”. Treba se “nadati protiv svake nade” da i ti ljudi “mogu od Boga postiai spasenje, budu li znali ustrajati u molitvi, pokori i pravoj ljubavi”. Treba im pomagati “ponovno otkriti velieinu njihova krsnoga poziva i živjeti djela milosr?a, djelatne ljubavi i pokore”. Oni “ne smiju oeajavati glede milosti Božje koja bdi nad njihovim hodom”. Premda je jasno da im crkvena vlast ne može odobriti primanje sakramenata pokore i prieesti, ona ih ne prestaje pozivati “da se približe božanskom milosr?u drugim putovima”. Papa kaže da se ti vjernici, razvedeni i ponovno vjeneani trebaju približivati Bogu i cjelini vjernieke zajednice slušanjem rijeei Božje, molitvom, ukljueivanjem u karitativno djelovanje. Crkva ih tako?er potiee da eine pokoru, a posebno je važno što ih poziva “da ljudski i kršaanski odgajaju djecu iz novih zajednica”. Oeito je, dakle, da djeca razvedenih i ponovno vjeneanih imaju pravo primiti krštenje i cjeloviti vjerski odgoj i naobrazbu što ih katolieke vjerske zajednice pružaju djeci i mladima u župnom i školskom vjeronauku.
U našoj se zemlji prema razvedenima i ponovno vjeneanima i njihovoj djeci uglavnom vea po svim župama tako i postupa. Njihovoj se djeci ne uskraauju sakramenti, sveaenici im dolaze na blagoslov kuaa odnosno obitelji. Neki od takvih pokazuju osobitu revnost u djelima dobrotvornosti, odnosno u Caritasu, na što ih oeito potiee svijest o potrebi stanovite pokore – kao da i sami žele na taj naein iskazati i potvrditi vjernieko zajedništvo u kojemu ne mogu sudjelovati i primanjem sakramenata. Papa porueuje: “Neka znaju ti muževi i žene da ih Crkva ljubi, nije daleko od njih i trpi zbog njihovih prilika”. Za dušobrižnieku praksu važno je Papino upozorenje da crkveni djelatnici trebaju koliko je god moguae biti blizi braenim parovima u trenucima krize, na vrijeme im pomagati da krizu prebrode, da svoj brak ne razore.
Tako Ivan Pavao II. istodobno iskazuje punu sigurnost Katolieke Crkve glede vjernosti naeelima za koje je uvjerena da ih joj Krist predao, no tako?er iskazuje svoju zabrinutu vjernost Isusovoj ljubavi prema grešnicima. Moglo bi se reai da suvremena Katolieka Crkva u tom pitanju živi u trajnoj tjeskobi, a to nije tjeskoba zabune, nego tjeskoba zabrinute ljubavi. U tom duhu svaki crkveni djelatnik pronalazi konkretne naeine postupanja u svakom pojedinom slueaju. To je primjena božanske ekonomije spasenja, Božje dobrohotnosti na katolieki naein. Jer, Katolieka je Crkva – kako je volio ponavljati nezaboravni hrvatski teolog dr. ?uro Graeanin – u naeelima nepopustljiva jer vjeruje, a u praksi blaga jer ljubi. (žk)