Na početku predstavljanja vlč. Odilon Singbo rekao je: „Dio mojih dosad objavljenih knjiga znanstvenog je karaktera, a ove druge, koje su duhovne, nastajale su mimo mene. Nikada nisam u startu imao želju da napišem neku knjigu na tako neku temu. Druženje s različitim osobama, bilo na Hrvatskom katoličkom sveučilištu na kojem djelujem, po raznim župama gdje sam služio ili služim pomaže mi izgovoriti te riječi – neki ih zapišu pa mi poslije šalju što sam rekao, a ja se gotovo pa iznenadim kako sam tako pametan“.

Osvrnuo se i na motiv radost iz naslova knjige: „Pojam radost, gledano iz teološke perspektive, daleko je dublji, bremenit, što se tiče čovjekova ispunjenja. Moj je stav da je Isus i na križu bio radostan. Ne zbog toga što voli patnju, nego zbog razloga zbog kojeg pati, zbog našega spasenja. To znaju pogotovo roditelji; ako vaša žrtva urodi plodom koji se vidi, da su vaša djeca uspjela, onda svaka žrtva, svaka muka pada u vodu, nije više muka u nekom negativnom smislu, već vidimo plodove koji ispunjavaju radošću. Ne veselje, koje mi se čini prolaznim, o tom pojmu također možemo dublje razmišljati, kao i o pojmova ljubiti i voljeti. Veseo čovjek može biti i nakon nekoliko čaša nečega, a baš radostan… i ne“.

U razgovoru se osvrnuo i na to kako sačuvati tu kršćansku radost u današnjem vremenu, obilježenom ratovima, patnjama, crnom kronikom na svakodnevnoj razini. „Čini mi se da je ‘Bog moje radosti’ na neki način nastavak moje prethodne, više znanstvene knjige ‘Poraz ljudskosti. Crkveni nauk u epohi nuklearnog oružja’. Ta knjiga može djelovati vrlo pesimistično, a ‘Bog moje radosti’ dolazi prema tome kao znam da unatoč svemu tome postoji mogućnost da budemo ipak radosni, ispunjeni ljudi. Istina, kada pratimo medije, rijetko kada ćemo naići na neke poticajne sadržaje, koji će usmjeriti ljude prema nadi, prema vjeri i činjenici da je ipak Bog gospodar života i povijesti i da on vodi naše živote unatoč svim tim stvarima. Onda mi se čini da ova knjiga sažimlje teologalne kreposti, ljubav, vjeru i nadu, i tako želi reći da ako je naša perspektiva ograničena okvirima ovozemaljskoga života, onda ćemo vjerojatno biti obeshrabreni, a ako znamo da je ta zemaljska perspektiva prožeta Božjom prisutnošću i da ćemo jednoga dana biti u zajedništvu s njim, prožeti smo samim Bogom – onda shvaćamo da nijedna tragedija ovdje na zemlji nije toliko tragična, da se tako izrazim, i da unutar toga ne možemo naći razloga za radost. Da, na drugom mjestu ljudi ginu, mi ovdje razgovaramo o ovome, ali opet to su poticajni susreti, otoci međusobnoga ohrabrivanja koje trebamo stvarati ako želimo tu radost“, dodao je doc. dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo. Na pitanje voditeljice koliko je osobnoga iskustva ugradio u ovu knjigu autor je rekao da je ova knjiga dijelom nastala na temelju njegova osobnog iskustva, razmatranja i proživljavanja Božje riječi. „Puno je tu crtica iz osobnog života, ali je puno i crtica iz susreta s drugim ljudima koji su me obogatili svojim životnim pričama i promišljanjima. Ključno je spomenuti da ne ističem svoje uspjehe, nego svoje promašaje koji su mi pomogli shvatiti da i unatoč njima, da su zapravo oni Božji dar za neku priču koja je daleko šira od one koju sam mogao vidjeti u ograničenim mogućnostima“, rekao je vlč. Singbo i ispričao nekoliko anegdota iz osobnog života u Africi.

Tijekom razgovora osvrnuo se i na doživljaj kršćana u Hrvatskoj, koji katkad njeguju „umijeće jadikovanja“ i dojam da ništa ne valja u čitavoj državi, obitelji. „To je nešto što nam otima tu radost, a imamo daleko više razloga za nju“, istaknuo je Odilon i prepričao i iskustvo svoje prve polnoćke u Varaždinu, kada su ljudi, unatoč radosti božićnih pjesama, Božić jedni drugima čestitali namrgođenih lica. „Ne želim reći da je radost vanjsko očitovanje, nego način na koji nešto poručujem može govoriti kako stvari stoje u mojoj nutrini. Trebamo biti svjesni da svaki dan nosimo evanđelje, radosnu vijest, i da nemamo razloga kao kršćani biti namrgođeni“, rekao je među ostalim.

Voditeljica je bila Tamara Džebić Šaljan.