Dragi naš, Sveti Oče, papa Franjo!
Neizmjerno sam zahvalan Bogu što mi je dao ovu blagoslovljenu prigodu što danas stojim pred Vama. Želim zahvaliti i svome nadbiskupu, uzoritom kardinalu Vinku Puljiću što me je izabrao da Vam se, u nazočnosti tolikog broja svećenika, redovnika i redovnica, obratim u ovoj našoj Prvostolnici i iznesem svoje iskustvo iz minuloga rata.
Dopustite da Vam se ukratko predstavim: ja sam fra Jozo Puškarić, svećenik franjevac, član franjevačke provincije Bosne Srebrene. Rođen sam u brojnoj obitelji – pet braće i četiri sestre – u župi Gospe od Anđela, Gornja Tramošnica. Moja rodna župa u to vrijeme bila je osobito bogata duhovnim zvanjima. Zato nije ni čudno što su i moje tri sestre postale članice Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije.
Rat me zatekao na službi župnika u župi Hrvatska Tišina kod Bosanskog Šamca, u Bosanskoj Posavini. Naoružani srpski policajci došli su 14. svibnja 1992. u župnu kuću i odveli me u logor, zajedno s mnogim mojim župljanima, iako nismo nizašto bili krivi. Župa je ostala bez stanovnika, a većina kuća je uništena.
U 40. godini svoga života u logoru sam proveo četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. 120 dana se činilo kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima! Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i noći živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i mučeni raznim predmetima, rukama i nogama… Mene osobno na takva mučenja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom noću, prozivajući me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, između ostaloga, i tri rebra.
Siguran sam da nijedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomoći! Meni osobno Bog je poslao pomoć i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi! Jedino nada i vjera u Boga mogle su dati i davale su nam novu snagu za novi dan i novu nadu! Zaufana i stalna molitva – uglavnom u sebi izgovorena – čudesa je činila. Osobno sam doživljavao više puta čudesna uslišanja po zagovoru Blažene Djevice Marije, sv. Ante Padovanskoga i drugih svetaca.
Sveti Oče!
Pred Vama ponizno priznajem da sam jednom poželio da smrt učini kraj mojim mukama. Prijetili su mi da će me guliti, nokte mi čupati i rane soliti… Kod privođenja bilo mi je tako teško da sam molio stražara neka mi rafalom iz puške skrati muke jer sam bio uvjeren da će me ionako ubiti. Stražarev odgovor je otprilike glasio: „E, nećeš ti tek tako umrijeti! Mi ćemo za tebe dobiti 150 naših”. Njegove riječi vratile su mi poljuljanu nadu. Od toga trenutka moja nada da ću preživjeti nije prestajala. A želja da preživim temeljila se najviše na tome da sutra i do konca života svim ljudima mogu svjedočiti o strahotama rata.
Sveti Oče!
Zahvalan sam Bogu posebno za ovaj „višak” života nakon logora. Osobito sam zahvalan Gospodinu što me nijednog trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mučiteljima. Oprostio sam im jer nas Isus poziva na praštanje; praštanju su me učili moji roditelji, svećenici i sestre, učitelji i odgojitelji; praštanje otvara prostor za dolazak Božjeg kraljevstva u čovjekovo srce i samo tako možemo u drugom čovjeku prepoznati brata i sestru.
Nakon teškog ratnog iskustva mogu skupa sa sv. papom Ivanom Pavlom II. i ja zavapiti: Nikada više rata!
Sveti Oče, molite za sve nas, za sve ljude u našoj domovini Bosni i Hercegovini i ovdje u našem glavnom gradu Sarajevu i kada se sretno vratite u Rim!