Krasica, (IKA) – Misnim slavljem u utorak 11. rujna u župnoj crkvi u Krasici kod Buja obilježena je 72. obljetnica mučeničke smrti mladog svećenika Francesca Bonifacija i deseta obljetnica njegove beatifikacije. Misu je predvodio generalni vikar Porečke i Pulske biskupije mons. Vilim Grbac u zajedništvu s mjesnim župnikom Miroslawom Paraniakom.
Mons. Grbac u propovijedi podsjetio je vjernike na životni put mladog svećenika o kojemu se godinama ništa nije znalo, jer se nije smjelo spomenuti njegovo ime. Naveo je i niz biografskih podataka, tako i da je rođen godine 1912. u Piranu od oca Giovannija (Ivana) i majke Luigie Busdon (Buždon) rodom iz Lanišća, kao drugo od sedmero djece. S 12 godina ušao je u Malo sjemenište u Kopru, a 1932. godine i u Centralnu bogosloviju u Gorici. Zaređen je za svećenika u Trstu krajem prosinca 1936. godine. Svoju mladu misu slavio je 3. siječnja u katedrali u Piranu. Tri mjeseca kasnije imenovan je kapelanom u Novigradu, od 1. srpnja 1939. godine postavljen je za kapelana u Krasici.
Mons. Grbac govorio je o djelovanju svećenika Bonifacija u narodu, osobito je bio zainteresiran za mlade i njihovo približavanje Bogu i Isusu Kristu. Organizirao je za njih sportske susret, izlete, glazbu, pa i odlaske na kupanje. Bio je omiljen gdje god je djelovao a dolaskom u Krasicu još više je osjećao opasnost koje je bio cijelo vrijeme svjestan.
Nisu ga voljele poslijeratne vlasti, posebno su im smetali svećenici koje su voljeli ljudi, koji su imali ljudima što reći. S obzirom na popularnost i toplinu koju je širio među ljudima, jasno da im je smetao takav svećenik, kao što im je smetao i Miroslav Bulešić. Smetali su im oni svećenici koje su ljudi cijenili i voljeli, koji su bili dobri s narodom, pa im je bio cilj da ga maknu. Don Francesco bio je svjestan opasnosti, a biti svećenik u ono vrijeme u Istri bilo je opasno, podsjetio je mons. Grbac, dodajući kako je Francesco Bonifacio bio odličan ispovjednik, znao je slušati i dati pravi savjet.
Premda je znao za opasnost i da ga prate, nije te večeri 11. rujna 1946. godine ostao kod svećenika u Grožnjanu gdje je imao ispovijedi. Krenuo je u Krasicu gdje su ga čekali njegovi najbliži i njegov narod. Ali, po svim saznanjima na putu su ga susreli pripadnici tzv. narodne straže i od tada mu se gubi svaki trag. Pretpostavlja se da je te noći mučen, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Tršćanska prefektura izdaje 3. veljače 1954. dokument o nestanku umjesto smrtnog lista. Stradao je svjedočeći vjeru, svoju odanost Kristu platio je svojom krvlju, životom. Narod Krasice i okolnih mjesta žalio je za svojim svećenikom, ali nikada se javno nije smjelo govoriti o njegovu nestanku ili načinu na koji je stradao. Tek godine 1996. prvi puta javno je objavljeno da se u Krasici održava svečana liturgija kojom se obilježava 50. obljetnica njegove smrti. To je prvi put da se u Istri javno spominje don Francesco.
Opisujući don Francesca, mons. Grbac naglasio je kako se mladi svećenik, kao primjer drugima, nije molio po potrebi, kad nam treba. On je stalno razgovarao s Bogom, stalno se pitajući je li dobar u molitvi, je li njegova molitva iskrena, je li pravi primjer svojim župljanima, je li se na pravi način pripremio. Prijetili su mu, ozlijedili ga, ali on nikoga nije osuđivao. Optuživali su ga jedni da je bio s fašistima, fašisti da je s partizanima, a Francesco je svakoga gledao samo kao čovjeka. Opraštao je. Samo praštanjem se može pobijediti zlo, samo ljubav može pobijediti mržnju, a svećenik Francesco toga je bio svjestan, to je znao, to je poruka njegovog života i djelovanja. Neka nam ova misa posvećena don Francescu pomogne da u svoje vrijeme što dostojnije živimo svoju vjeru. Danas se spominjemo njegove smrti, njegove muke, slijedeći njegov put i djelo svjedočeći vjeru. Svjedočiti vjeru znači živjeti za poštenje kada je oko nas sve nepošteno, ostati siromašan, ali pošten. Svjedočiti vjeru danas znači imati dijete više, imati pažnju i razumijevanje prema svima, prema našim starijima posebno, iskazati ljubav i strpljenje. Mnogi u našim bolnicama i staračkim domovima svjedoče vjeru velikom ljubavlju prema pacijentima, daju sve od sebe, sve svoje sposobnosti ulažu za njihovo zdravlje. Naša djeca su svjedoci vjere. Danas svjedočiti vjeru znači raditi za neko dobro, ne samo za sebe, upravo kakav je Francesco bio, zaključio je mons. Grbac.
Na kraju misnog slavlja vjernici su se ispred župne crkve družili uz slastice i piće, prisjećajući se onoga što su čuli o tom mučeniku koji je svoj život dao za vjeru, za Isusov put.