Pričom o tome da su ljudi u svakom gradu onakvi kakvim ih očima vidi onaj tko u nj dolazi ovisno o tome što taj čovjek u sebi nosi. Povezao je to sa slavljenjem svetkovine Svih svetih koju neki vide kao nešto što se njih ne tiče jer su sveti oni koji su nekad davno živjeli. „U kršćanstvu mi ljudi nekako stavimo znak jednakosti između forme i sadržaja. Previše smo nekako svoju vjeru protokolirali, previše je naša vjera forma, a premalo život. I to je temeljni problem našega razmišljanja o današnjem blagdanu“, istaknuo je propovjednik.

Objasnio je kako se kroz život pojam svetosti stječe od djetinjstava gledajući različite kipove u crkvi pa onda s vremenom svetost počnemo doživljavati kao nešto drvenasto i beživotno, daleko od našega života. A nije tako. „Svet čovjek nije drven, nije bezgrešan, nije beživotan. On živi i kreće se među nama. On zna da život mora imati neke principe, da bez tih principa ne može funkcionirati. Život bez moralnih principa je kao brod bez kormilara, to znači da se čovjek izgubi.“

Propovjednik je također opisao razmišljanja vjernika o tome kakvi su sveci i kako se od njih očekuju čuda te istaknuo kako je najveće čudo u ovom svijetu koji je pun zakona i propisa živjeti Božju ljubav. Svetost je novo srce, zauzimanje za zajedništvo, za drugog čovjeka. „Biti svet čovjek znači shvatiti gdje me Bog u ovom životu šalje, što Bog od mene želi. Znak svetosti je da uspijemo kao ljudi. Mi pripadamo Bogu i onda doista trebamo živjeti po Božju.“ Riječ Božja oblikuje čovjeka i mijenja ga u njegovom korijenu. Obraćenje je Božji zahvat i milost u čovjeku koji je Bogu otvoren.

Bog pokazuje čovjeku put sreće, kazao je propovjednik, te objasnio kako na tom putu ima različitih stvari koje čovjeka privlače. Naglasio je kako hoditi u novosti života znači dati životu koordinate blaženstava, a s Isusom Kristom ona postaju dostupna svakom čovjeku. Put sreće je put blaženstava, a onda kažemo da je to put svetosti. Često već na prvom koraku zapnemo jer nemamo dovoljno povjerenja i ljubavi. Pozvani smo prihvatiti svakog čovjeka. To je naše milosno vrijeme, kairos. Sve što učinimo za drugoga nekako prelazi u vječnost. Mi ljudi se nekako tužimo na sve i svašta. Ako želimo živjeti dostojno i radosno, pošteno i pravedno, pustimo i druge da tako žive. Onda se trebamo boriti s grijehom koji ima stotinu lica i naličja, ali unatoč svemu Bog čovjeku uvijek iznova daje šansu.

„Ako je politika umijeće mogućega, sve ono što se može učiniti na ovom svijetu, vjera je umijeće nemogućega“, poručio je dr. Akrap i dodao kako treba vjerovati u Boga da on i ono nemoguće u čovjekovu životu može pretvoriti u moguće. A neka ta spoznaja ključne ovisnosti o Bogu ne bude prekretnica da čovjeka baci u očaj i tjeskobu nego da čovjek promijeni svoje životne stavove i principe te otvorenog srca i duše krene ovim svijetom i svjedoči svoju vjeru.

Nije svetost u posebnosti nego u jednostavnosti i normalnosti života, zaključio je propovjednik. Potaknuo je vjernike da budu normali ljudi jer onda su Bogu dragi i onda su ovdje na ovom svijetu ostvarili najveći ideal. Oslanjajući se na Boga neka s njim grade život i budućnost.

Župnik don Željko Kovačević na početku je vjernicima predstavio predvoditelja slavlja, a na kraju zahvalio svima na sudjelovanju.

Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor, a nakon mise svi zajedno su izmolili molitvu bl. Mariji Propetog Petković, blaženici rodom iz ove župe.