Postavljajući pitanja što je ono iz života ovoga čovjeka iz dalekih vremena što treba danas nasljedovati; u čemu se sastoji suvremenost njegova davnog primjera te što je ono što bi bilo dobro da nasljeduju također današnji grad Trogir, njegova uprava i njegovi stanovnici, sadašnja zajednica Kristovih vjernika ovoga grada i cijela hrvatska društvena i narodna zajednica, kojoj oni u ovom času pripadaju, biskup je u odgovoru na postavljena pitanja podsjetio na tri teme i područja, u kojima se uočava hitna potreba primjene Ivanove poruke.

Oni, koji su se bavili životom biskupa Ivana, bilježe da je on bio vrlo učen i dobar čovjek, iznimnih ljudskih i kršćanskih osobina, skroman, mudar, sklon vršenju pokore i samozatajan. Kažu, da ga je krasila blagost i vrlo uporna miroljubivost. Pozivao je na mir, zalagao se za pravdu, štitio ljudske živote i posredovao među zavađenima radi njihova pomirenja. To je bilo iznimno važno zato što je Ivan bio imenovan na biskupsku službu u ovom gradu upravo u vrijeme velikih podjela i sukoba, koje je on nastojao i velikim dijelom uspio smiriti, podsjetio je biskup Vukšić, istaknuvši da je to poruka koja je vrlo suvremena osobito za sadašnje društvo, „koje je nažalost podijeljeno ideološki, vrijednosno, politički i na mnoge druge načine, te stoga vapi za prevladavanjem podjela i pomirenjem suparnika. I zaista su potrebni novi posrednici mira, sloge i suradnje, te tu važnu potrebu hrvatskoga društva preporučamo u zagovor svetog Ivana, samozatajnog i upornoga mirotvorca“.

Ivan se, kažu poznavatelji njegova života, u svoje vrijeme, kad su se nad ovim područjem prelamali i sudarali interesi različitih vladara, vrlo zalagao za hrvatsko usmjerenje dalmatinskih gradova. Zato se njegovo ime može pročitati na ispravama hrvatskih kraljeva Krešimira, Zvonimira i Stjepana. Bilo je to u važno vrijeme uspona hrvatskih vladara, ali i u nezgodnim godinama gubitka domaće dinastije, utapanja i žrtvovanja narodne suverenosti u uniji sa širom, ali nehrvatskom političkom zajednicom, rekao je biskup Vukšić, istaknuvši da je „i ta Ivanova poruka vrlo suvremena. I ne treba ju posebice tumačiti. Nego, naspram ponekada nedovoljno promišljene trke za današnjom unijom, kao Ivan, ne treba se niti se smije izolirati od svijeta, već sa svima treba surađivati i biti otvoren, ali razborito i uvijek braneći hrvatsko usmjerenje, suverenitet, interes, potrebu, ime, identitet, čovjeka, narod, grad i državu“.

I treće, Ivan je bio biskup u vrijeme, kad je papa Grgur VII. provodio korjenitu obnovu Crkve, jer neki njezini članovi i vođe nisu bili na visini, koju je od njih zahtijevalo njihovo kršćansko ime, čast, poslanje i crkvena služba. On se vrlo zauzeto pridružio nastojanju opće Crkve, da bude obnovljena i osnažena, vjerna Kristu, da bude ponizna službenica Kristova i da negativne pojave budu odstranjene. Stoga je upamćen kao biskup, koji je bio osjetljiv na procese u općoj Crkvi i vrlo ustrajan u obnovi ne samo svoje biskupije, nego i cijele Dalmacije i drugih dijelova Hrvatske. U tomu se, u crkvenom smislu, prepoznaje njegov osjećaj odgovornosti ne samo za duhovno zdravlje klera i vjernika njegove biskupije, nego i svijest biskupske suodgovornosti za cijelu Crkvu Božju, istaknuo je biskup, poručivši da je „vrlo lako uočiti suvremenost i važnost primjene i te poruke Ivanova primjera. Stoga iskreno molimo Gospodina neka, po zagovoru svetog Ivana, što prije zaživi suvremena i hitna potreba, da se njegov način života nasljeduje također na području obnove Crkve, koju provode današnji Petrovi nasljednici“.