Velika svjetska gospodarska kriza odrazila se na hrvatski povijesni prostor 30-tih godina 20. stoljeća. U takvim gospodarskim i socijalnim prilikama hrvatske zemlje ulaze u II. svjetski rat. Ratne operacije na području NDH, kao i uspostava formalne vlasti na cijelom njezinom području u sjeni su teških socijalnih okolnosti.

Model privremene prehrane katoličke djece kod obitelji koje su bile imućnije i koje nisu oskudjevale u hrani ustaljen je već godinama, pa Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko 2000 siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu „Pomoć“, koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s podrucja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece.

Vrhunac tog karitativnog i humanitarnog djelovanja iskazati će pojedinci i organizacije zbrinjavanjem dječjeg izbjegličkog vala s Kozare, do kojeg dolazi uslijed vojnih sukoba na tome području. Dio stanovništva koje ne priznaje formalnu vlast NDH, kao i dio pučanstva s Kozare koji je uključen u partizanske redove, bježi ili je zatočen, ostavljajući iza sebe djecu. Uslijed vojnih sukoba, velik je i broj poginulih.

Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom „Dječja akcija“ s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas. Službene ustaške vlasti nisu imale namjeru financirati „Dječju zakladu“, s obzirom na njezin status privatne inicijative. Katolička Crkva ovu organizaciju stavlja pod svoju zaštitu, pronalazi mehanizme financiranja cijelog humanitarnog pothvata i mnogim pokušajima, suradnjom s Crvenim križom Hrvatske, ali i Srbije, upornošću i kršćanskom uljudbom, organizira prihvat za oko ukupno 25 000 djece. U sklopu tih aktivnosti i „Dječja akcija“ i Caritas koriste se već uhodanim modelom kolonizacije djece, ne čineći razlike u vjeroispovijesti i s ciljem da najveći dječji izbjeglički val bude saniran sa što manje žrtava.

Prema ustaškim vlastima Caritas prezentira ove akcije kao redovnu djelatnost opće skrbi za izbjeglice ne čineći razlike između djece koja su izbjegla, gladna i bolesna. Također, Caritas uspješno rješava pitanje financiranje svih zaklada, Crveni križ Hrvatske skrbi o prihvatu i formalnim uvjetima prijevoza i smještaja, a Ministarstvo udružbe NDH osigurava državni patronat te daje legitimitet cijelom nizu humanitarnih akcija. Kroz ove tri institucije omogućeno je udomljavanje najvećeg broja djece.

Do kraja 1942. godine dječja prihvatilišta ad hoc formirana od strane Crvenoga križa Hrvatske za prihvat izbjegle djece ostaju prazna. Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa. Pojedinci, svećenici, časne sestre, osoblje dječjih prihvatilišta, djelatnici Crvenoga križa Hrvatske, djelatnici Ministarstva udružbe NDH jedinstveni su u ideji pokušaja spašavanja, unatoč vrlo teškim općim prilikama kao i činjenici da su djeca bila iznimno bolesna i pothranjena. Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u zagrebačkoj nadbiskupiji.

Da je skrb o djeci smatrana ozbiljnom dužnošću dokazuje i činjenica da su se u ime države posebne priznanice potpisivale s udomiteljima, što je smještenoj djeci osiguravalo dostojanstven život, ali i mogućnost evidencije. Djeca se nisu smjela koristiti za rad ili biti odgajana mimo svojih religijskih uvjerenja, a nakon 14. godine bilo im je ponuđeno ili da izuče zanat ili da odu u vojsku. Ovakve uvjete udomljavanja nije mogla postaviti privatna inicijativa ili akcija, već samo državni aparat uz nadzor Crvenoga križa Hrvatske i Caritasa, koji je uz Ministarstvo udružbe isplaćivao naknade udomiteljima za svako udomljeno dijete.

Inicijativom Dijane Budisavljević i Marka Vidakovića Dječje prihvatilište u Sisku, u organizacijskoj strukturi, oformio je Crveni križ Hrvatske, uz infrastrukturalnu pomoć Caritasa i Ministarstva udružbe NDH. Prva djeca su pristigla u objekte za tu namjenu u samome centru Siska 3. kolovoza 1942. Bilo ih je oko 3000. Zbog iznimno brzog procesa udomljavanja, ali i velike stope mortaliteta (oko 20%), točan broj djece koja su prošla kroz ovo prihvatilište nemoguće je utvrditi. Pretpostavlja se kako ih je u ukupnome broju bilo preko 7000, dok ih je smrtno stradalo, uslijed bolesti i gladi 1152. Ne postoji niti jedan dokument koji dokazuje nasilno oduzimanje života i ne postoji niti jedan dokument koji utvrđuje postupke mučenja izbjegličke djece. Niz je svjedočanstava o iznimno teškim prilikama, niz je iskaza iz kojih se vidi kako je upitno je li higijenski minimum bio zadovoljen, a epidemiološka katastrofa odrazila se na najslabijima.

U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene.

U 4 gradska objekta Prihvatilišta (Sokolana, samostan sv. Vinka, Reissovo skladište, škola u Novom Sisku) koja su međusobno bila u neposrednoj blizini, pomoć su pružale stalno prisutne djelatnice Crvenoga križa Hrvatske, časne sestre i volonterke Ženske ustaške loze, uz dio žena koje su bile lišene slobode te prebačene na radu u prihvatilišta. Mortalitet je bio iznimno velik u prvim danima prihvata djece, no do kraja 1942. sveden je na pojedinačne slučajeve. Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%. Forenzička istraživanja dala bi precizne podatke o tim događajima.

Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. Kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu.

Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom. Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području.

U Sisku, 30. studenoga 2018.