„Tuđman je veliki čovjek koji nas je u mnogočemu zadužio. On i poslije svoje smrti na poseban način govori da je jako važan biti vjeran sin svoje domovine, da je jako važno biti domoljub, ljubiti svoju domovinu. Pa i onda kada nam neki pokušavaju osporavati neke vrijednosti. Biti uporni, ne dati se pokolebati, nego poput njega koji nam je zasvijetlio u danom vremenu, i mi se također u sadašnjem prostoru i našim sadašnjim prilikama trebamo znati izdići iznad svih poteškoća. Jer naša država je još uvijek u stvaranju. Doprinesimo i mi nešto lijepo poput njega u nastajanju i stvaranju naše države, koja, iako ima punoljetne godine, nije punoljetna“, potaknuo je don Josip.

U molitvi za pokoj njegove duše, poželio je da se od navedenoga nešto ostvari i u našem životu i prilikama. „Predsjednik hrvatske države odgovorno predstavlja cjelokupnu hrvatsku stvarnost, vodeći brigu da svojim pristupom i stavovima očituje ljubav prema domovini. To je prvo. Kako netko može biti na čelu domovine, ako je ne ljubi? Kako netko može biti otac i majka, ako ne ljubi svoju djecu? Upravo ljubav prema svemu što zovemo dušom hrvatskog naroda i države jamči da će se osoba kao predsjednik posvetiti vrijednostima naše nacije, promicanju sadržaja i simbola tih vrijednosti“, poručio je don Josip.

„Tuđman je dugo godina u sebi sazrijevao, upoznavajući našu stvarnost. Tuđman je radio na tome da se u Hrvatskoj ostvari ono što treba biti ideal svakog religijskog ili humanističkog nazora. To je pomirenje. Strategija pomirenja nije kod njega samo pragmatične, nego i načelne naravi. Pragmatičnost je u tome što bez pomirenja nema samostalne hrvatske države, a to je cilj Tuđmanova djelovanja. No, pritom nipošto ne nasjeda na geslo da cilj opravdava sredstvo. Tuđman vjeruje da se cilj može ostvariti poštenim putem, otkrivajući istinu naše prošlosti, pružajući ruku pomirenja svima koji streme za istim ciljem“, rekao je don Josip, istaknuvši da „Tuđman ne traži samo politički uspjeh, on traži pobjedu istine. Inače bi postao politikant, a ne veliki političar i državnik“.

Propovjednik je istaknuo da „Tuđmanova ideja pomirenja nije bila početno motivirana njegovom kršćanskom sviješću. Kršćanski način pomirenja jako je zahtjevan jer traži temeljitu unutarnju preobrazbu. Kao znanstvenik sve više se približavao kršćanskom modelu pomirenja. Iskreno je volio svoj narod. Proučavao je povijest svog naroda. Vodio ga je u njegovoj sadašnjosti i utirao put za budućnost. Proučavajući njegovu povijest i radeći na njegovoj boljoj budućnosti, Tuđman je osjetio da je kršćanstvo bila snaga hrvatskog naroda i da to treba biti i u budućnosti“, istaknuo je don Josip, dodavši da je imao jako razvijen osjećaj cjeline. „Otuda i strast u traženju načina kako sve to ostvariti. Tuđman je govorio o hrvatskom biću. Taj govor nadilazi čisto znanstvene prosudbe. Taj govor je nakon 1945. g. postupno nestao iz političkog rječnika. Među političarima se izgubio osjećaj da to hrvatsko biće treba čuvati. Izgubila se i odgovornost za hrvatski narod. Tuđman je to biće osjetio. Zato je mogao bez kolebanja otići dalje od drugih, iako je ulazio u razne političke situacije. Zato je mogao osjetiti želju većine hrvatskog naroda. On je bio u stanju formulirati tu želju kao svoj nacionalni program. Po Tuđmanovu mišljenju, hrvatsko biće nije imalo pravi okvir za rast. Trebalo ga je stvarati u samostalnoj državi. To biće osjećaju samo velikani i osjetio ga je i dr. Franjo Tuđman“, istaknuo je don Josip. Podsjetio je i na zasluge sv. Ivana Pavla II., jer je hrvatski narod osjetio da se i na njega može osloniti.

„Ta komunikacija nadilazi svaku političku temu. U svojoj ljubavi znali su priopćiti narodu potrebno. Narod je prepoznao to što su im priopćili i uzvratio. Tuđman uspijeva vidjeti i cijeniti prave vrijednosti na svim stranama. Budući da se ostvarenje njegove ideje za samostalnom hrvatskom državom odvijalo u teška ratna vremena, mogao je netko dobiti dojam da njegovo hrvatstvo i svjetonazor nisu u stanju mirno uspostavljati odnose s drugim nacijama i drugačijim ideologijama. Na tu kartu mnogi danas igraju u domovini i inozemstvu, koji mu žele osporiti prave državničke i demokratske kvalitete“, upozorio je don Josip.

Istaknuo je da se u Tuđmanovoj viziji hrvatske državnosti mogla lako prepoznati i cijeniti svaka prava vrijednost, bez obzira na njeno nacionalno, vjersko ili ideološko podrijetlo. „Nakon Tuđmana, hrvatsko društvo u tom smislu imalo je prilike napredovati, ali zbog uljeza koji su pokušali osporiti mnoge vrednote koje je Tuđman imao u svojoj zamisli, dobio se dojam da se nazadovalo“, upozorio je propovjednik.

Don Josip je podsjetio na veličinu Tuđmana koja je došla do izražaja i kad se 28. listopada 1999. g. u Vatikanu održala najveća hrvatska izložba u inozemstvu ‘Hrvati – kršćanstvo, kultura, umjetnost”. Otvorili su je dr. Tuđman i kardinal Angelo Sodano, uime pape Ivana Pavla II., u Vatikanskim muzejima, pred više od tisuću uzvanika.

„Tuđman je tada bio na bolesničkoj postelji, a izložba je otvorena 40 dana prije njegove smrti. Iako su mu liječnici branili da ide na taj put, vjerojatno bi i bio odbio otići da se radilo o nečemu drugome, Tuđman je u Vatikan išao. To je bio put u središte kršćanstva iz kojega je njegov hrvatski narod stoljećima dobivao snažnu potporu. Ta je izložba predstavila Hrvatsku u bogatstvu njene baštine. To je bio susret s velikim prijateljem Hrvata i Hrvatske, sa sv. papom Ivanom Pavlom II. Dr. Tuđman je išao nošen hodnicima kada je hodao prema Vatikanskim muzejima gdje je bila izložba. Slično kao što je papa, kroz svoju bolest i nemoć, na svojim putovanjima očitovao svoju ljubav prema ljudima, pa i kada je dolazio u našu domovinu. Tako je i Tuđman u tom trenutku jasno očitovao što je sve spreman učiniti za svoj narod, iako je bio na samrtnoj postelji“, istaknuo je don Josip. Neki su Tuđmanov govor na otvaranju te izložbe nazvali njegovom duhovnom oporukom. Tuđman je tada rekao: „Potpora Svete Stolice znanstvenom uzdizanju i djelovanju hrvatskih umjetnika i znanstvenika bila je trajna povijesna vrijednost za razvitak hrvatskog nacionalnog bića. Ovakva velebna izložba kojom se Hrvatska pokazuje svijetu, ne samo da se održava u svom prirodnom ambijentu, Vatikanu, već je kruna i odličnih odnosa i razumijevanja koji nas međusobno povezuju“.

Tragom navještaja Božje riječi po proroku Izaiji koji je prognanicima nasilno odvedenima u Babilon najavio povratak, don Josip je rekao: „Čovjek bi trebao biti svjesatan da je sužanjstvo najgore. Sjećamo se i mi našeg sužanjstva. Zahvaljujući Tuđmanu izašli smo iz tog sužanjstva. Zahvalni smo što smo imali takvoga čovjeka, državnika i predsjednika. S osjećajem zahvalnosti i molitve okupili smo se obilježiti godišnjicu njegove smrti i zahvaliti Bogu što nam je podario toga čovjeka. Što nas Bog nije ostavio same. Što nam je iznjedrio vizionara za ono vrijeme, ali i za ovo vrijeme“, istaknuo je don Josip, naglasivši da Crkva smatra vrijednim hvale i poštovanja djelo osoba koje se radi služenja ljudima posvećuju dobru države i na sebe preuzimaju teret odgovornosti. „Predsjednik je uporišna točka za čuvanje neovisnosti RH i nijednim svojim postupkom ne smije dovesti u pitanje njenu teritorijalnu cjelovitost, osobito ne davanjem ustupaka na račun državne suverenosti radi postizanja kratkoročnih gospodarskih ili drugih ciljeva. U pripremanju ulaska Hrvatske u europske integracije i druge međunarodne suradnje, bila je obveza predsjednika prepoznati na koji način treba čuvati hrvatsku suverenost, prepoznatljivost i njene vrijednosti. Sve te odlike mogu se prepoznati u liku, životu i djelovanju dr. Tuđmana. Zato smo Bogu zahvalni što smo ga imali“ poručio je katedralni župnik don Josip Pinčić.