Izlaganje je počelo pojašnjenjem vremenskog i geografskog konteksta Prve poslanice Korinćanima. Vlč. Bulat zatim je progovorio o samom sadržaju navedenog ulomka te uvjerenju ondašnjega vremena da neki ljudi, pojedinci koji su u osobito bliskom dodiru s božanskim, imaju posebne duhovne darove i sposobnosti. Od dana Pedesetnice pa nadalje u kršćanskoj je Crkvi bilo pojedinaca kod kojih su se očitovali takvi duhovni darovi, rekao je voditelj i istaknuo: „Pavlovo razmatranje ovog predmeta od prijelomne je važnosti. Najprije, on pokazuje da je Kristovo vrhovništvo ono najvažnije. Svi duhovni darovi moraju se promatrati u toj perspektivi i ocjenjivati prema tom mjerilu. Ako oni izazivaju protivljenje Kristu, onda nisu od Boga. Zatim Apostol ističe da ima mnogo darova Duha te da su svi oni nužni, pa stoga i nabraja neke od njih, no potom prelazi na najizvrsniji put, a to je put kršćanske ljubavi.

Pavao ne osporava da ima mjesta i trenutaka za primjenu duhovnih darova. Međutim, on ustraje u tvrdnji da je od svega najvažnije očitovanje ljubavi, koja u vjernikovu srcu omogućuje prisutnost Duha Svetoga.“

Značajno je da prigodne karizme i ustaljene crkvene službe Pavao navodi jedne uz druge. Nositelji službe nemaju monopol na djelovanje Duha, ali ni karizmatici ne mogu cjelovito služiti zajednici ako ne surađuju s nositeljima ustaljenih službi, pojasnio je vlč. Bulat te nastavio:

„U zajednici postoje različiti darovi, službe i djelovanja, ali ih dijeli i podržava jedan Bog, koji čini sve u svima. Iste milosne pojave u Crkvi Pavao pripisuje Duhu ukoliko su karizme, uskrslom Gospodinu ukoliko su crkvene službe i Bogu Ocu ukoliko su djelovanja.

Susret je zaključen promišljanima sudionika te prigodnim molitvenim zazivima.