Pojašnjavajući naslov predavanja, p. Szentmártoni istaknuo je kako obično pod „vjerovati“ ne mislimo na srce, nego na razum, volju i različita uvjerenja, ali ipak bez srca sam čin vjere postaje nepotpun. Sam naslov u stvari je temeljen na riječima sv. Pavla koji hrabri vjernike u Rimu: „Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spašava” (Rim, 10, 9-10)

Ovoj temi p. Szentmártoni pristupio je na interdisciplinaran način, tumačeći svetopisamski pojam srca, osjećaja koji dolaze iz duhovnosti i čuvstva o kojima govori psihologija. Pojašnjavajući osnovne pojmove potrebne za razumijevanje ovog predavanja, naglasio je kako su emocije i osjećaji različiti pojmovi. Osjećaji su psihički procesi koji pokazuju našu objektivnu stvarnost, dok emocije imaju subjektivan karakter i spontano odražavaju naše stavove. Čuvstvo je pak uzbuđeno stanje organizma koje se očituje kao čuvstveno iskustvo, čuvstveno ponašanje (osoba proklinje, bježi) i fiziološke promjene (crvenilo, bljedilo, suze), dok je afektivnost svojstvo pojedinca da na sve nove situacije, psihičke dodire i utjecaje snažno čuvstveno reagira.

Iznoseći razne slike srca; srce koje razumije, koje se sjeća (sjećanja) i voli, srce kao zrcalo duše te izvor dobra i zla, te potkrepljujući iste citatima iz Svetog pisma, predavač je pojasnio biblijsko utemeljenje i bogatstvo čovjekove afektivnosti. Vjerovati srcem znači vjerovati cijelim svojim bićem. Srce je ono mjesto gdje je čovjek sav svoj, bez maske i bez pretvaranja. Primjenjujući to i na molitvu, moliti srcem, ne znači samo moliti osjećajima, nego moliti razumom. Molitva nije samo dragi osjećaj, ona može biti i teški osjećaj krivnje. Ona je hvala Bogu i vrijeme koje mu ja posvećujem.

Prelazeći na teološki pristup afektivnosti, p. Szentmártoni podsjetio je kako je nedostatak vjere jedino zbog čega Isus prekorava učenike nakon uskrsnuća. Kako bi i mi danas mogli rasti na putu vjere, potrebno je imati i neka znanja o vjeri, osnovne istine naše vjere moraju biti temelji kako bi u svakoj situaciji znali odgovoriti onima koji nas priupitaju. U tome nam sigurno pomaže Katekizam Katoličke Crkve koji donosi da je vjera milost, ljudski čin i da je u vjeri potrebno ustrajavati i napredovati. Milost je svijest da nas Bog voli i u tome možemo rasti. Cijela povijest naše vjere svodi se na potragu za Bogom jer čovjek shvaća da ne može sam sebe spasiti. Nema načina da mi izvana otvorimo vrata raja. Bog je morao to učiniti iznutra, on otvara vrata jer nas voli. Slikovito prikazano u božićnoj noći mali Isus je sišao s neba i iznutra otvorio vrata neba i zaboravio ih zatvoriti, kako to i većina djece radi. Najutješnija poruka kršćanstva jest da su vrata neba otvorena i da nas Bog voli.

Rasti pak u vjeri možemo na objektivan i subjektivan način. Danas se u vjerskom poučavanju djece uglavnom ne pristupa više tako pa se mnogo manje i zna. Različite životne istine koje se uče postoje čak i u psihologiji kao znanje koje je potrebno upotrijebiti u kriznim situacijama. Isus na križu isto tako moli psalam pa stoga i mi trebamo razmisliti o nekom vidu učenja sadržaja i upoznavanja vlastite vjere. Subjektivno rasti pak možemo sve čvršće prianjajući uz taj sadržaj, sve većim povjerenjem u Boga i njegovu riječ te zauzetim življenjem svih zahtjeva vjere.

Osjećaji predstavljaju glavni temelj promatranje afektivnosti u duhovnom životu. Kada molimo, često zaboravljamo na osjećaje krivnje, žalosti, stida, a tražimo samo radost, da nam bude lijepo u molitvi, ali to je sebično. Kada tražimo nešto što nije u skladu s voljom Božjom, osjećamo se nezadovoljni, osjećamo dosadu, nemir, frustrirani smo. To su redom “negativni osjećaji“, ali oni igraju vrlo pozitivnu ulogu u duhovnom rastu. Molitva je ‘hrvanje s Bogom’ i potvrđuju nam to iskustva duhovnih noći svetaca. Prisilna i mehanička molitva je također moguća, kad se ne osjećaš ugodno, kad te ništa ne privlači, ali npr. tijelu možeš zapovjediti da ostane u Crkvi i Bog će to vidjeti. Navodeći primjer svećeničke molitve brevijara, pojasnio je da molitva može biti i dužnost, ali kojom izražavaš svoju osobnu zrelost i vjernost svojoj riječi.

p. Mihály Szentmártoni, SJ

Pojmu srca u psihologiji odgovaraju čuvstva, stoga je potrebno pronaći pozitivan put osobne zrelosti koja se ovdje naziva „čuvstvena zrelost“. Osobna zrelost inače je složen pojam jer ju sačinjavaju mnoštvo realnosti poput fizičke, moralne, intelektualne i drugo. Ona je također dinamičan pojam jer nitko ne može reći da je došao do vrhunca zrelosti jer svaka nova situacija donosi novi zadatak i priliku za izgradnju. U konačnici ona je vrlo relativna jer mlada osoba može biti puno zrelija od nekog odraslog. Znakovi koji pokazuju čuvstvenu zrelost često su prihvaćanje sebe, svojih slabosti i ograničenosti, životna radost i divljenje čudesima života, samosvijest (znati zašto se tako osjećaš i koja je vlastita veza između osjećaja i misli), nada s obzirom na budućnost. Zrelost pak možemo odgajati oduševljenjem npr. čitajući duhovna štiva, životopise velikana, suosjećanjem s onima u potrebi, zahvalnošću i osjećajem ovisnosti o dobroti drugih gdje možemo često promišljati o Božjim i ljudskim dobročinstvima u našem životu te slobodom u donošenju odluka.

Za kraj predavanja pater je povezao sva područja kojih se dotaknuo ovim riječima: „Korisno je uočiti da čuvstveno zrela osoba je istovremeno i duhovno zrela osoba i osoba jake vjere. Krug se zatvara: ono što Sveto pismo traži, duhovnost nudi, to psihologija dovršuje. Vjerovati srcem u psihološkoj terminologiji znači vjerovati sa svim svojim čuvstvenim potencijalom, vjerovati strastveno. Možemo se ponovo pozvati na svetog Pavla koji je svoju strastvenu vjeru izrekao ovim veličanstvenim riječima: „Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!“ (Fil 1, 21).“

Susret je nastavljen razgovorom gdje su okupljeni vjernici postavljali p. Szentmártoniju pitanja o predavanju, ali i o problemima koje sami susreću i uočavaju, poput „slušanja svoga srca“, opraštanju, pravoj reakciji na neispunjenost očekivanja i drugo. Večer je završena u molitvi i klanjanju pred Presvetim koje je predvodio vlč. Mario Žigman, nadbiskupijski povjerenik za pastoral mladih i studentski kapelan.