U homiliji biskup je pozvao kandidate za sakramente da na temelju nekih činjenica provjere imaju li dobar koncept po kojem ostvaruju čovjeka. Najprije je spomenuo da je njihovo postojanje iznimno važan podatak. Podsjetio ih je da su se pojavili na ovom svijetu, a da ih prethodno nitko nije pitao žele li se roditi ili ne, da na svijet nisu došli svojom zaslugom, nego zato što je to netko htio. Ustvrdio je da bi se u prvi mah mogli reći da su ih željeli njihovi roditelji. No, naglasio je da su njihovi roditelji mogli željeti imati dijete, ali da ih nisu mogli probuditi na njihovu konkretnu jedinstvenu i neponovljivu osobnost. Razvijajući govor o čovjeku kao osobi, biskup je ustvrdio da osoba nije opipljivi i vidljivi podatak koji se tjelesno može izmjeriti, nego duhovni podatak, „dubina našeg bića kojoj nitko od nas, koliko god se mi trudili, ne može doći na kraj“. „Ne radi se o tajni, nego o otajstvu. Tajna je manjak znanja, a otajstvo se odnosi na onu dimenziju našeg bića, koje smo svjesni i od koje zapravo živimo, ali je ne možemo dohvatiti, stalno nam izmiče“, pojasnio je. Biskup je upozorio nazočne na opasnost da čovjek u tim otajstvenim dubinama svoga bića, „koje obično nazivamo srce, bude prazan i mračan – a od praznine i mraka se ne može živjeti – ali i na mogućnost da čovjek u svom srcu bude ispunjen svjetlom, radošću, dobrotom, plemenitošću i ljubavlju, te da u tim duhovnim vrijednostima pronađe smisao života“.

Nastavljajući izlagati o otajstvenosti ljudskog bića, biskup je ustvrdio da je Bog u čovjekovo srce upisao čežnju da mijenja život, da se trudi biti drugačiji od onoga što trenutačno jest, da se ne zadovoljava nečim malim, sitnim i površnim, već da nastoji dosegnuti višu razinu postojanja. Pojasnivši da ta viša razina nadilazi materijalno stanje, i da čovjek svoju nutarnju prazninu ne može ispuniti ničim opipljivim, biskup je poručio nazočnima da puninu života „ne mogu dosegnuti nekim svojim pothvatom, nego samo darom Božjim, njegovom ljubavlju koja je temelj našeg postojanja“.

Osvrnuvši se na naviješteni ulomak iz Knjige postanka, gdje je opisana drama grijeha, kojim su prvi ljudi zloupotrijebili dar slobode, biskup je ustvrdio da je čovjek u trajnoj napasti apsolutizirati svoju slobodu, to jest smatrati da može i smije raditi što god hoće. Napast je biskup definirao kao šapat Zloga čovjekovoj slobodi da se opredijeli za zlo, uvjeravajući ga da će tim putem za sebe postići neko dobro. Međutim, dok napast zavodi čovjekovu slobodu na zlo, Božji glas u njegovoj nutrini, koji se naziva savjest, potiče ga da čini dobro a izbjegava zlo. Dok je Zlome stalo jedino do toga da čovjeka razori po zlu na koje ga nagovara, Bog njegovoj slobodi pristupa s konceptom spašenog i uspjelog čovjeka. Božji Sin, Isus Krist „upravo zato je postao čovjekom, da svojom smrću na križu u nemoć naše ljudske slobode koja je ranjena zlom, unese moć Božje ljubavi koja je pobijedila zlo i smrt“. Na temelju tih misli biskup je pozvao nazočne da ne podlegnu napasti živjeti po diktatu zla, nego da se po primanju svetog krštenja i drugih sakramenata kršćanske inicijacije opredijele za Isusa Krista i dopuste mu da svojom ljubavlju koja je jača od zla i smrti uđe u dubinu njihova bića i postane njihova sudbina, osposobi ih da budu ljudi dobra. Još im je spomenuo da se kroz sakramente kršćanske inicijacije ugrađuju u živi organizam Isusa Krista koji se zove Crkva, koja nije tek jedna u nizu ljudskih organizacija, nego živi i uskrsli Isus Krist, pobjednik nad smrću, „koji nas okuplja i svojim Duhom povezuje u zajedništvo svoga otajstvenog Tijela“. Poručivši im da budu ponosni što će postati dionici Isusove Crkve, poželio im je puno radosti na putu priprave za primanje sakramenata kršćanske inicijacije te im je obećao molitvenu potporu na tome putu.

Nakon homilije biskup ih je u obredu izbora ili upisa imena primio među izabranike za primanje sakramenta kršćanske inicijacije, a Ivan Popić, kancelar Biskupskog ordinarijata unio je njihova imena u Knjigu katekumena. Na kraju slavlja biskup je rekao izabranicima da su ovim obredom njihova imena upisana u Knjigu izabranika Požeške biskupije, i neka ih to podsjeća da ih je Bog upisao u dlan svoje stvoriteljske ruke, a Isus Krist u svoju ljubav, koju je i za njih posvjedočio na križu. Potaknuo ih je da budu odvažni, radosni i vjerni na putu kojim su krenuli.