Duhovna obnova započela je s Krunicom Božanskog milosrđa te zazivima Božanskog milosrđa i Duha Svetoga. Prthodno je don Damir napomenuo kako je 20. stoljeće bilo stoljeće nemilosrđa. Baš u to vrijeme Isus se ukazuje sestri Faustini i objavljuje svoje milosrđe. I mi smo danas vrlo nemilosrdni jedni prema drugima. Uz to, danas mnogi ljudi s velikim osjećajem krivnje ne vjeruju da Bog može i da hoće oprostiti grijehe, rekao je don Damir.

Potom je održao katehezu, napomenuvši kako je „ smisao duhovne obnove da zastanemo malo, da se malo zaustavio i vidimo odakle dolazimo i kamo odlazimo, da malo vidimo gdje se nalazimo u odnosu prema Gospodinu“. Spomenuo je kako je prva duhovna obnova bila potrebna već Adamu kojega Bog poslije zastranjenja pita gdje je u odnosu prema Bogu. I nas grešne Gospodin to pita.

„Ja ću se moliti za Vas da upoznamo Isusa i da doživimo Božju ljubav“, rekao je don Damir velikom broju nazočnih i posvjedočio kako je on u svom životu doživo Božju ljubav dva puta, i to u ispovjedaonici. Prvi puta u šesnaestoj godini, a drugi put kao svećenik. Tako se dva puta obratio u svom životu. Konačno je shvatio da se trajno mora obraćati.

U ispovijedi su problem grijesi koje tajimo; oni za koje mislimo da nisu grijesi i oni za koje smatramo da ćemo ih ponovno učiniti. Ipak, potrebno je reći sve, jer nam Bog prevelike ljubavi i milosrđa želi sve oprostiti. S Kristovim svjetlom trebamo osvijetliti sva mračna područja svoga života.

Adam je prva osoba koja je u ispovijedi tajila grijeh, optužujući pri tom svoju ženu Evu. Tako se ponašao i Kain. Bog zna naše grijehe, ali nam ne može oprostiti, dok mu mi to ne dopustimo, dok mu svoje grijehe ne reknemo. Stoga je vrlo važno reći svaki grijeh, pa i onaj ponekad zaboravljeni. „Ja sam u ispovijedi doista doživio Božju ljubav i o tome ne mogu prestati pričati. Doživio sam da je Bog, Isus Krist, oprostio moje grijehe i da me on ljubi. Od tada je moj život postao drukčiji. Tada je započeo moj hod ka svećeništvu“, rekao je don Damir.

Korizma je vrijeme samoispitivanja i promišljanja. Potrebno je razmišljati o iskustvu Božje ljubavi, pa i o iskustvu ljudske ljubavi prema nama. Tu ljubav ponajprije doživimo od svojih roditelja. Božja ljubav je neizmjerno veća. O njoj ćemo razmatrat u klanjanju pred Presvetim. Biblija je puna citata o Božjoj ljubavi. I naše postojanje je znak Božje ljubavi prema nama. Isus Krist u svojim prispodobama samo govori o toj Božjoj ljubavi. Tako u 15. poglavlju Lukina Evanđelja Isus govori o tri prispodobe izgubljenoga i nađenoga; o izgubljenoj drahmi, izgubljenoj ovci i izgubljenom sinu. Sama drahma se ne gubi. Nju netko može izgubiti. Tako mnogi bivaju izgubljeni, osobito mladi, jer su ih drugi izgubili, npr. roditelji koji su ih doveli do izgubljenosti ili su izgubljeni zbog raznih drugih životnih okolosti.

Bog sa svakim izgubljenim ima svoj plan spasenja.

Bez obzira što je bila izgubljena, drahma je zbog svoje vrijednosti bila nađena. „Bogu je gušt i Tebe naći, jer si vredniji od bilo koje kovanice“, kaže don Damir. Iako drahma nije imala baš preveliku vrijednost, žena koja ju je našla, veoma se obradovala i čak priredila gozbu sto puta skuplju od drahme. Tako se, kažu, cijelo nebo veseli kad jedna duša uđe u nebo. To je zato što je Bog našu dušu u trenutku začeća stvorio iz ničega. Po tom smo mi Božje remek djelo, vrlo vrijedni. Zato je Bog poslao svoga jedinorođenoga Sina da se nitko ne izgubi. Bog nas nije trebao stvoriti, jer on nas ne treba, ali nas on želi zato što nas voli. I stvorio nas je zato što nas voli. Zato je toliko krvi proliveno za nas na križu. To se zove ljubav.

Isus spominje izgubljenu ovcu zato što se ponekada ponašamo kao ovce, srljamo u zlo, iako uglavnom znamo što je dobro. Najbolji primjeri takvog ponašanja su ovisnosti u kocki, alkoholu ili drogi itd. Ljudi se u tim ovisnostima osjećaju nemoćni i u njih srljaju kao ovce. Tu spasenja nema bez Isusa i njegove milosti. Sv. Ivan apostol kaže u svojoj prvoj poslanici kako je Isus došao razbiti djela đavolska.

Izgubljeni sin, može se reći, želi da otac umre da bi baštinio njegovo imanje. „Kad je došao k sebi“ ili u grčkom izvorniku „kad se sjetio tko je on“ shvatio je da je on sin svoga Oca. I mi znamo da smo djeca Božja, ali to vrlo lako zaboravimo. Izgubljeni sin se vraća k Ocu s mišlju da mu Otac neće oprostiti i primiti ga kao svoga sina. Ipak ga Otac prima i daje mu prsten, plašt i obuću. Prsten je simbol identiteta, plašt je simbol časti, a obuća je simbol dostojanstva. Kad god griješimo, gubimo te simbole. A kad se vratimo Bogu Ocu, osobito putem ispovijedi, dobivamo identitet, čast i dostojanstvo Božjeg djeteta. U ovoj prispodobi problematičan je stariji sin. I njemu treba obraćenje. Cijelo vrijeme ostao je doma, a srce mu je zagađeno. On je iznutra grešan.

Svaki svetac doživio je Božju ljubav, a potom je u njihovu životu nastala prekretnica. Potrebno je i poželjno da svi mi to doživimo, rekao je don Damir.

Nakon kateheze koncelebrirano miso slavlje predvodio je don Damir, a koncelebrirali su i starogradski župnik don Marko Plančić i dominikanac Mario Marinov, dok su generalni vikar i župnik Jelse don Stanko Jerčić i župnik Brusja i Velog Grablja don Ivan Jurin ispovijedali.

U prigodnoj propovijedi don Damir je govorio o molitvi na koju nas sam Isus snažno potiče. Istaknuo je kako dobri roditelji ne daju sve ono što dijete traži, zato što znaju bolje od djeteta šta mu treba. Tako i Otac nebeski onima koji od njega nešto traže neće sve dati, nego će ih obdarit dobrima. Mi često od njega tražimo ono što za nas i nije baša dobro, a mislimo da jest. Navodno je sv. Toma Akvinski na kraju svog života imao mistično iskustvo Isusa koji mu je rekao da, zbog toga što je dobro o njemu pisao, traži od njega ono što najviše želi i da će mu dati. Većina ljudi tražila bi najprije zdravlje. Toma je odgovorio: „Gospodine, želim samo tebe“. Isus u Matejevu Evanđelju kaže: „Najprije tražite kraljevstvo Božje …“. A evanđelist Luka govori kako će Otac nebeski darovati Duha Svetoga onima koji ga ištu. To znači da u molitvi ponajprije trebamo tražiti Duha Svetoga.

Jer, kad doživimo krštenje u Duhu Svetomu, puninu Duha Svetoga, kao apostoli na dan Pedesetnice, tada dobijemo sve. Nažalost mi često tražimo dar, a ne darivatelja. Često tražimo dobre, ali ipak sekundarne stvari, a ima nešto bolje – to je Bog. Kad njega imamo, imamo sve. Sve naše svece veže to što su u svojim molitvama tražili samo sjedinjenje s Bogom. Jer su znali da, kad to imaju, imaju sve.

Korizma je zgodna prigoda da pročistimo svoje nakane, da tražimo samo Gospodina, da njega slavimo i njemu se klanjamo. Takvu molitvu treba prakticirati.

Židovka Estera bila je na dvoru poganskog kralja koji je htio potamaniti njezin narod. Svojom upornom i odvažnom molitvom spasila svoj narod. To je primjer kako treba uporno moliti i onda kad ne osjećamo plodove takve molitve. Samo treba moliti i moliti i Bog će se kad-tad objaviti, preporučio je don Damir.

Potom je slijedilo klanjanje pred Presvetim za koje je don Damir rekao: „Usuđujem se reći da je to najvažnija stvar koju možemo učiniti dok smo živi ovdje na kugli zemaljskoj“. U Očenašu molimo: „Kako na nebu,tako i na zemlji“. U nebu ćemo gledati Isusa, Boga, licem u lice i njemu ćemo se vječno klanjati, zajedno s anđelima, svecima i BDM. Svojim klanjanjem pred Presvetim pokazujemo da to Isusu kao Bogu činimo „tako i na zemlji“. Večeras ćemo u klanjanju moliti da doživimo Božju ljubav i da s tom ljubavlju Isus dotakne svako srce, zaključio je don Damir koji se s molbama obračao euharistijskom Isusu, navodeći pri tom brojne biblijske citate o Božjoj ljubavi.