„Po svetkovini Srca Isusova Gospodin cijelom svijetu želi reći da nas voli i da nam se želi skroz dati. Nema toga grijeha, bolesti i slabosti koja to može spriječiti“, poručio je don Mihovil, istaknuvši da je ta svetkovina spomen na Isusovo srce koje je bilo i ispaćeno. „Margareta Alacoque, prva svetica koja je imala mistične vizije Srca Isusova 17 godina svoga života i nije joj bilo ugodno u tim trenucima, kaže da je Isusovo srce počelo krvariti zbog dva stava koja su ljudi imali, a mislim da su to i danas moderni stavovi. To su nezahvalnost i nezainteresiranost. Mislim da toga puno ima u društvu i odnosima. Često znamo biti nezahvalni i nezainteresirani, ravnodušni prema drugima, kao da drugi ne postoji. Nekad je bolje na nekoga se i naljutiti, čovjek barem zna da je tu. Ali najružnije je kad kažeš: ‘Meni je svejedno je li ti postojiš ili ne’. Isus je sasvim suprotno tome. Isusu je stalo. Isus želi biti s tobom, on se želi tebi dati i tebi se daje“, istaknuo je don Mihovil, poželjevši da ne dopustimo nijednoj napasti, kušnji, mraku, strahu i rani da prevlada u našem srcu. „Kad je oblačno i sunce se ne vidi, ne znači da sunca nema. Sunce se sakrilo, ali sunce će doći, sigurno. Na tebi je da vjeruješ u sunce koje je iza oblaka. Ako se u jednom trenutku tvoga života zamračilo i ne ide najbolje, vjeruj da je sunce prisutno. I da će te sunce opet grijati“, ohrabrio je don Mihovil. Potaknuo je vjernike da povjeruju Božjoj ljubavi, da više gledaju i slušaju Isusa, a ne svoj strah i svoje rane. „Ne oslanjajmo se na naše moći. Oslobodimo se svojih strahova, ne vjerujmo našim ranama, nego Isusu i njegovoj ljubavi. Brojne su naše slabosti, veliko nesavršenstvo, grijeh nas optužuje da smo izgubljeni, potlačeni, prekriženi. Kao takvi predajmo se Isusu. Ne želimo se više braniti, sakrivati, opravdavati. Neka Isus postane istina našeg života, da prihvatimo sve izazove i križeve koje je dopustio u našem životu. Gospodin želi da učinimo svoj dio, neće učiniti umjesto nas. Ali traži da više vjerujemo njemu nego sebi, da više gledamo njega nego sebe“, potaknuo je don Mihovil.

Propovjednik je istaknuo kako je sve što mi zovemo žrtvom, mukom, trpljenjem, prigoda za očitovanje snage Božjeg djelovanja u našem životu. „Naš grijeh i slabost prigoda su da se Isusu predamo, da se pustimo, da postanemo ljubav. Da nas Isus može privući svome srcu i velikodušno nam oprostiti“, istaknuo je Kurkut, zamolivši Gospodina pomoć da mu se predamo, „da se više ne branimo, da ne tražimo izlike, da se ne opravdavamo, da ne tražimo zasluge, da budemo jednostavni poput golubica. Da primimo Isusa u svoje prljave, malene, skromne kuće kako bi On mogao biti naša svjetlost, čistoća, dar svih darova“. Don Mihovil je potaknuo vjernike da učine posvetu Presvetom Srcu Isusovom, jer smo skloni ljude prosuđivati i optuživati temeljem naših ograničenih misli, nemamo cjelokupni uvid u život druge osobe. „Gledajmo druge s Isusovim srcem, a ne sa svojim srcem koje je sklono olako suditi. Kroz Isusovo srce gledajmo druge jer naš pogled je ograničen. Ne donosimo prosudbe o drugima sa svojim ograničenim umom. Jedan kriterij imamo za sebe, kada mislimo o svojim djelima, a drugi kriterij za druge ljude. Sebe smo skloni opravdavati pred Bogom i želimo njegovo milosrđe, a za druge ne nalazimo opravdanja“, upozorio je don Mihovil.

Zahvalivši Bogu što nam i ove godine daje svetkovinu Srca Isusova kao poticaj da zahvalimo za sve blagoslove kojima je obasuo naš narod, Crkvu, obitelj i zajednice, don Mihovil je rekao da je „Božja slava kada daje svoj život. Isusu život nije oduzet, on ga sam od sebe daje. Zato to što se dogodilo  nije incident, nije ‘Ajme meni, jadan Isus’. Isusu je bilo teško, bio je u kušnji. Ali to što je učinio, učinio je s razlogom. Da bi mogao nas spasiti. Navještaj kojeg Crkva daje od početka do danas je jednostavan. Gospodin Isus zbog tebe se polomio, tebe traži na putovima tvog života. Podnio je muku i smrt, treći dan je uskrsnuo i želi s tobom živjeti vječnost. Tu poruku pozvani smo živjeti svaki dan. Ako je križ samo ideja, misao, teorija, to nema smisla. To mora biti stvarnost, kada križ postane stvarnost u tvom životu. Ako to samo jezikom deklariram, ako križ i Isusovu muku nosim samo u mislima, a u svom srcu to ne shvaćam, ne prihvaćam, ne želim, ne djelujem, odupirem se, kao Crkva nismo uvjerljivi. Gospodin mora proći putem tvoje slabosti, putem tvoje smrti. Tvoj grijeh, tvoja slabost, tvoja bolest, tvoja starost, tvoji ratovi koje vodiš, mjesta su gdje Gospodin želi doći. To su mjesta gdje se Gospodin želi utjeloviti kako bi te tu spasio“, poručio je Kurkut.

Don Mihovil je govorio i o sklonosti čovjeka da gubi strpljenje. „Gospodina često želimo samo riječima, površno, malo da, malo ne. Često smo nestrpljivi. Ne volimo trpjeti. Ne znamo se strpiti, ne znamo čekati. Mi bismo htjeli sve i odmah, kao dijete kada plače. Riječ strpljenje u hrvatskom jeziku ima korijen trpljenje. Nema drugoga, nego s trpljenjem. A trpi onaj koji ljubi. On je spreman trpjeti. Jer ljubav nije zaraditi, ljubav je izgubiti, dati. Stoga je onaj koji ljubi spreman trpjeti. One je spreman sebe dati. On je spreman i umrijeti. Bog voli svakog čovjeka i neće nikome uskratiti svoju ljubav, svakome se daje. Ne postoji granica i mjera Božje ljubavi“, poručio je don Mihovil, poželjevši da nam Bog da srce koje je spremno trpjeti i strpiti se. „Bog je izabrao grešne sluge i neuvjerljive apostole da svjedoče. Svjedočimo da je Bog dobar s nama. Da je velika ljubav njegova. Nema kraja Božjem milosrđu. To možemo svjedočiti samo ako smo to kušali. Ako smo to susreli, ako smo to povjerovali. Reci svakome kada dođeš kući, da je Bog dobar, da je Bog vjeran. Da je uvijek spreman sve oprostiti i svakome se do kraja dati“, potaknuo je don Mihovil.

Govoreći o važnosti predanja Bogu, Kurkut je istaknuo primjer djeteta. Isus nas potiče da budemo kao djeca. „Ne zato što su djeca nevina ili naivna, jer to i nisu. Djeca znaju biti i sebična kada uporno nešto žele dobiti. Djeca su postala središte obiteljskog života, puno im se prilagođava, a ne treba im dati sve što traže, nego što im je potrebno. Isus je za primjer stavio dijete jer djeca znaju tko ih voli. Pouzdajmo se u Boga kao dijete koje osjeća sigurnost u naručju majke i oca. U tom pouzdanju trebamo vjerovati Isusu i kada imamo križ. Naše crkve su pune na Veliki petak, a prazne su na Veliku subotu. Suobličimo se s Isusovim križem, a teško nam je prihvatiti Isusovo uskrsnuće. Nije važna samo naša patnja, nego Gospodinova pobjeda. Božja pobjeda se događa kada Isus pobijedi moj grijeh. Tada će se Bog proslaviti. Tada Isusova smrt na križu ima autentično značenje – kada pobijedi moj grijeh. Tu će se Bog proslaviti“, poručio je don Mihovil, upozorivši kako dovoljno ne vjerujemo Bogu, ne damo mu se, jer nam je grijeh mio. „Ne pouzdajemo se dovoljno u Božju ljubav. Pazimo da ne bismo gradili našu kuću, naš život na riječima i djelima koji nemaju veze s Gospodinom. Propitujmo se. Gradimo na Božjoj vjernosti, ne na svojim osjećajima, ne na našim obećanjima, našim strahovima i ranama. Nego na Božjoj vjernosti! Ali Božja vjernost treba našu otvorenost“, naglasio je don Mihovil.

Tumačeći evanđeoski navještaj „Neće svaki koji kaže Gospodine, Gospodine, ući u Kraljevstvo nebesko“, don Mihovil je rekao da netko misli što više Boga zaziva i izriče Ime Gospodnje, to će mu Bog biti bliži. „Često Boga zazivamo s razlogom i bez razloga. Ali samo zazivanje Boga neće nas približiti Gospodinu. I drugome koji kaže ‘Gospodine, ja sam za tebe propovijedao, krstio, obavljao razne stvari’, Gospodin će reći ‘Ne poznajem te’. Ne znam tko si. Moj nisi. Gospodin traži one koji će slušati i vršiti njegovu Riječ, koji će primiti Riječ u svoje srce, život i koji će to pokušati živjeti. Gospodin obilno daje samoga sebe. Ali ako ne prihvatiš Riječ, ako Boga ne pustiš u svoj život, Bog ne može proći kroz tvoj celofan, kroz tvoje premaze, kroz tvoje osiguranje. Traži od tebe da mu povjeruješ, makar 0,01 %. Tako se može dogoditi čudo koje Bog želi učiniti. Čovjek današnjice misli da će se spasiti tako kako živi i kaže ‘Bog je dobar’. Božje milosrđe ne znači misliti ‘A Bog će oprostiti. Kako god živim, Bog će oprostiti’. Bog ne želi spasiti nas jednoga dana. Bog nas želi spasiti sada!“ poručio je don Mihovil.

Kurkut je pred Presvetim molio za sve koji su potrebni Božje ljubavi i njegove prisutnosti, za sve koji su se izgubili, za one koji misle da su nađeni a zapravo su daleki, za sve koji su dobili zadaću biti pastiri, vođe, odgovorni za druge osobe. „Isusovu srcu želimo približiti sve što je naš svijet, što nosimo u svom srcu, osobe koje su nam teške, odnose koji nas opterećuju i s kojima se borimo, da nam Isus pomogne da suosjećamo, da znamo trpjeti i patiti, da znamo prihvatiti trpljenje koje će pročistiti naša srca. A sve to kako bi nas Gospodin izliječio od velikog zla nezahvalnosti. Često ne znamo prepoznati sva dobra koja nam Bog daje svaki dan. Neka nas Gospodin oslobodi nezahvalnosti jer ne vidimo brata i sestru, jer ne vidimo blagoslov, prirodu, osmijeh, ne vidimo velike znakove Božje ljubavi. Neka nas oslobodi od ravnodušnosti, kad smo usredotočeni samo na sebe, kad se uspoređujemo s drugima, kad druge gledam prema vlastitom interesu i potrebi, kad druge iskorištavamo, ignoriramo, nemamo vremena i srca za druge. Svojim riječima, molitvama i malim žrtvama nećemo kupiti Božju naklonost i približiti se Bogu. Ali Isus je rekao, što god učinimo najmanjem bratu, njemu smo učinili. Za Isusa i zbog Isusa, učinimo nešto lijepoga, dobroga, blagoslovljenoga onome koji nam je blizu i u svakodnevici, u Isusovo ime i po njegovom Imenu. To ne može biti samo plod naše volje, samo naša snaga i naša dobrota. To je Božji dar i Božja milost“, poručio je don Mihovil Kurkut.