Draga braćo i sestre, dobar dan!

U tekstu današnjeg Evanđelja (usp. Lk 11, 1-13) sveti Luka opisuje okolnosti u kojima Isus podučava molitvi Očenaš. Oni, učenici, već znaju moliti služeći se obrascima iz židovske tradicije, ali oni također žele doživjeti istu „kvalitetu“ Isusove molitve, jer imaju priliku osvjedočiti se u to da je molitva bitna dimenzija u životu njihova Učitelja, zapravo svako njegovo važno djelovanje karakterizirano je poduljim molitvenim stankama. K tome, ostaju očarani jer vide da On ne moli kao drugi učitelji toga vremena, nego je njegova molitva prisna veza s Ocem, toliko da žele sudjelovati u tim trenucima jedinstva s Bogom, kako bi u punini uživali njegovu milinu.

Tako, jednoga dana, čekaju Isusa da završi molitvu na skrovitom mjestu, a zatim pitaju: „Gospodine, nauči nas moliti“ (r. 1). Odgovarajući na izričito pitanje učenikâ, Isus ne daje apstraktnu definiciju molitve, niti poučava učinkovitoj tehnici molitve i „postizanja“ nečega. On, naprotiv, poziva svoje da dožive iskustvo molitve, stavljajući ih izravno u komunikaciju s Ocem, izazivajući u njima čežnju za osobnim odnosom s Bogom, s Ocem. Tu se krije novost kršćanske molitve! Ona je dijalog između osoba koje se ljube, dijalog utemeljen na povjerenju, podržan slušanjem i otvorenim za solidarnost. To je dijalog Sina s Ocem, dijalog između djece i Oca. To je kršćanska molitva.

Stoga im predaje molitvu Očenaš, možda najdragocjeniji dar koji nam je ostavio božanski Učitelj u njegovu zemaljskom poslanju. Nakon što nam je otkrio svoje otajstvo Sina i brata, Isus nam tom molitvom daje prodrijeti u Božje očinstvo; želim to naglasiti: kad nas Isus uči molitvi Očenaš daje nam ući u Božje očinstvo i pokazuje nam način kako ući u molitveni i izravni dijalog s Njim, putem sinovskog povjerenja. I dijalog između oca i njegova sina, sina s ocem. Ono što tražimo u Očenašu već nam je sve ostvareno u Jedinorođenome Sinu: posvećenje Imena, dolazak Kraljevstva, dar kruha, oproštenje i oslobođenje od zla. Dok tražimo, otvaramo ruku da primimo, da primimo darove koje nam je Otac pokazao u Sinu. Molitva koju nas je Gospodin naučio sinteza je svake molitve i mi je uvijek upućujemo Ocu u zajedništvu s braćom. Ponekad se dogodi da u molitvi bude rastresenosti, ali mnogo puta osjećamo kao neku želju da se zaustavimo na prvoj riječi: „Oče“ i osjetiti to očinstvo u srcu.

Potom Isus pripovijeda prispodobu o nametljivom prijatelju i kaže Isus: „treba insistirati na molitvi“. Pada mi na pamet ono što čine djeca kad imaju tri, tri i pol godine: počnu postavljati pitanja o stvarima koje ne razumiju. U mojoj zemlji se to naziva „dobom mnogih ‘zašto’“, vjerujem da je i ovdje isto. Djeca počinju gledati oca i govore: „Tata, zašto?, Tata, zašto?“. Traže objašnjenja. Budimo pažljivi: kad otac počne objašnjavati zašto, oni dolaze s drugim pitanjem ne slušajući čitavo objašnjenje. Što se događa? Događa se to da se djeca osjećaju nesigurnima u vezi mnogih stvari koje počinju djelomično razumjeti. Žele samo privući očev pogled na sebe i zato pitaju: „Zašto, zašto, zašto?“. Mi, u Očenašu, ako se zaustavimo na prvoj riječi, činit ćemo isto kao kad smo bili djeca, privući očev pogled na nas. Govoreći: „Oče, Oče“, a također govoreći: „Zašto?“ I On će svrnuti svoj pogled na nas.

Molimo Mariju, ženu moliteljicu, da nam pomogne moliti Očenaš ujedinjeni s Isusom kako bismo živjeli Evanđelje, vođeni Duhom Svetim.

Draga braćo i sestre,
S tugom sam primio vijest o dramatičnom brodolomu, koji se posljednjih dana dogodio u vodama Sredozemlja, gdje je na desetke migranata, među kojima je bilo žena i djece, izgubilo život. Ponovno upućujem usrdni apel međunarodnoj zajednici da djeluje brzo i odlučno, kako bi se izbjeglo da se slične tragedije ponove i da se zajamči sigurnost i dostojanstvo sviju. Pozivam vas da se zajedno sa mnom pomolite za žrtve i njihove obitelji. I također da pitamo sa srcem: „Oče, zašto?“ [slijedi minuta šutnje]