Obraćam se svakome od vas – piše Papa – koji, u tolikim prigodama, neprimjetno i požrtvovno, u iscrpljenosti, umoru ili naporu, bolesti ili napuštenosti, vršite svoje poslanje kao služenje Bogu i njegovom narodu i, usprkos svim poteškoćama na putu, ispisujete najljepše stranice svećeničkog života.

Na početku pisma Papa progovara o sablazni zlostavljanja. „U posljednje smo vrijeme imali priliku jasnije čuti, često nijem i nasilno zatomljivan, krik naše braće i sestara koji su bili žrtve zloupotrebe moći, zlostavljanja na polju savjesti i seksualnog zlostavljanja od strane zaređenih službenika. Bilo je to vrijeme velikih patnji u životima onih koji su doživjeli takvo zlostavljanje, ali i u životima njihovih obitelji i cijelog Božjeg naroda“.

Ali – dodao je papa Franjo – ne „prešućujući nimalo nastalu štetu“, bilo bi „nepravedno ne prepoznati tolike svećenike koji neprestano i potpuno daju sve što jesu i imaju za dobro drugih“, svećenike „koji svoj život čine djelom milosrđa u krajevima ili situacijama koje su često negostoljubive, udaljene ili napuštene, izlažući čak opasnosti vlastiti život“. Papa im zahvaljuje „na hrabrom i stalnom primjeru“ te dodaje će „vremena crkvenog pročišćenja koja proživljavamo učiniti nas radosnijima i jednostavnijima i u ne tako dalekoj budućnosti bit će vrlo plodna“. Sveti Otac poziva svećenike da se ne obeshrabruju, jer „Gospodin čisti svoju Zaručnicu i sve nas obraća sebi. Daje nam iskusiti kušnju da shvatimo da smo bez Njega prah“.

Foto: Vatican Media

Druga ključna tema Papina pisma je zahvalnost. Franjo podsjeća da je „poziv, više no naš izbor, odgovor na besplatni Gospodinov poziv“. Papa poziva svećenike „da se vrate onim blistavim trenucima“ u kojima su doživjeli Gospodinov poziv da sav svoj život posvete služenju Njemu, onome „da“ poniklom „u krilu kršćanske zajednice“. U trenucima teškoće, krhkosti, slabosti, „kada je najgore od svih iskušenja ostati mrmljati u očaju“ ključno je – ističe Papa – „ne izgubiti sjećanje puno zahvalnosti za Gospodinov prolazak u našim životima“ koji nas je pozvao ulagati svoj trud za Njega i Njegov narod. Zahvalnost „je uvijek moćno oružje. Samo ako smo sposobni razmišljati i konkretno zahvaljivati na svim gestama ljubavi, velikodušnosti, solidarnosti i povjerenja, kao i oproštenja, strpljenja, podnošenja i suosjećanja koje su nama ukazane dopustit ćemo da nam Duh podari taj svježi zrak koji je u stanju obnoviti naš život i poslanje“.

Papa zahvaljuje svećenicima na vjernom služenju evanđelju i vjernosti preuzetim obavezama te poziva svećenike i da zahvaljuju „za svetost vjernog Božjeg naroda“, izraženu „u roditeljima koji svoju djecu odgajaju s velikom ljubavlju, u muškarcima i ženama koji rade kako bi donijeli kruh kući, bolesnima, u starijima redovnica s čijih usana ne silazi osmjeh“.

Papa u svome Pismu upućuje i ohrabrenje svećenicima: „Poslanje na koje smo pozvani ne podrazumijeva da budemo imuni na patnju, bol pa čak i nerazumijevanje; naprotiv, traži od nas da se suočimo s njima i pustimo da ih Gospodin preobrazi i učini nas sličnijima njemu“. Ponekad se može dogoditi da se ponašamo poput levite ili svećenika iz prispodobe o dobrom Samarijancu, koji ignoriraju čovjeka koji leži na tlu, drugi put se opet pristupa boli intelektualizacijom i pribjegavanjem općim mjestima („život je takav, tu se ništa ne može“), što je na kraju otvorilo prostor fatalizmu. „Ili mu se pak pristupa pogledom selektivnih sklonosti, stvarajući samo izolaciju i isključenje“.

Papa upozorava i na ono što je Bernanos nazvao „najdragocjenijim đavlovim eliksirom“, to je „sladunjava tugaljivost koju su istočni oci nazivali akidija“. To je tuga koja paralizira hrabrost za nastavak rada, molitvenog života, koja „sve pokušaje promjene i obraćenja čini besplodnima, propagirajući ogorčenost i animozitet“.

Papa Franjo poziva svećenike da mole „Duha da nas dođe probuditi“, „trgnuti nas iz našega mrtvila“, razbiti učmalost te da učini da nas „ono što se događa oko nas i krik žive riječi Uskrsloga prodrma iz obamrlosti”. „Tijekom života imali smo priliku promatrati kako se s Isusom Kristom radost uvijek iznova rađa“, ona radost – pojasnio je Papa – koja „ne proizlazi iz voluntarističkih ili intelektualnih napora” nego iz pouzdanja da Isusove riječi ne gube na snazi i djelotvornosti.

Molitva – objašnjava Papa – je prostor u kojem „doživljavamo našu blagoslovljenu krhkost koja nas podsjeća da smo učenici kojima je potrebna Gospodinova pomoć i oslobađa nas prometejske tendencije onih koji se u konačnici oslanjaju samo na svoje vlastite snage“. Molitva pastira „hrani se i utjelovljuje u srce Božjeg naroda. Nosi znakove rana i radosti svoga naroda“. To pouzdanje „sve nas oslobađa traženja ili toga da tražimo lake, brze ili unaprijed spremne odgovore, dopuštajući Gospodinu da bude On (a ne naši recepti i prioriteti) taj koji će nam pokazivati put nade“. Stoga „prepoznajemo svoju krhkost, da; ali dopustimo Isusu da nas stalno preobražava i usmjerava prema poslanju“ poručio je Papa.