Mnoštva bivših i sadašnjih članova ansambla Collegium pro musica sacra pjevalo je na sprovodu i misi zadušnici, pod vodstvom dirigenta Tihomira Prše i uz pratnju orguljaša Božidara Ljubenka.

O životu s. Imakulate govorila je vrhovna glavarica Družbe sestara Naše Gospe s. Martina Koprivnjak, spomenuvši i kako je njezin redovnički život sav je bio vezan uz mjesec kolovoz. U samostan sestara Naše Gospe u Zagrebu je ušla 25. kolovoza 1951. godine. Prve redovničke zavjete položila je 24. kolovoza 1958., a doživotne na isti datum 1964. godine. Preminula je 23. kolovoza ove godine, samo dan uoči 61. obljetnice prvih i 55 godina nakon doživotnih zavjeta. Istaknula je kako je sve do 1999. s. Imakulata, tijekom trideset i jedne godine, djelovala je kao profesorica pri Institutu za crkvenu glazbu „Albe Vidaković” Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te je godine 1972. osnovala ansambl Collegium pro musica sacra s kojim je kao umjetnička voditeljica ostvarila više od tisuću nastupa u domovini i inozemstvu.

Na poziv mons. Vladimira Stankovića sudjelovala je u apostolatu inozemne pastve Crkve u Hrvata zajedno sa s. Cecilijom Pleša. Autorica je više znanstvenih i stručnih radova te priređivačica priručnika za glazbeni odgoj u redovničkim novicijatima (Zagreb, 1980.). Neki njezini radovi govore o duhovnosti časnoga sluge Božjega oca Ante Antića.

U Družbi sestara Naše Gospe najveći je dio aktivnog života provela u samostanu u Primorskoj, u mirovini od 1999. do 2005. u Živogošću, a od 2005. do kraja života boravila je u zajednici na Bukovačkoj. U sve tri kuće bila je po jedan mandat kućna poglavarica, a obnašala je i službu vrhovne savjetnice i odgojiteljice juniorki te imala brigu za glazbeni odgoj u Novicijatu. Uz sve svoje obveze marno je njegovala duhovni život, ustrajno je ostvarivala ono što je smatrala da je dobro za nju, redovništvo i Crkvu, u Domovini i u dijaspori. Svojim glazbeno–umjetničkim te pedagoškim darom i marom ostavila je prepoznatljiv trag, osobito na mlađim naraštajima, zaključila je glavarica Koprivnjak.

Misu zadušnicu u župnoj crkvi Sv. Leopolda Mandića u Dubravi predvodio je biskup Pozaić uz koncelebraciju pročelnika Instituta za crkvenu glazbu Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Ante Crnčevića, provincijala Hrvatske karmelske provincije o. Srećka Rimca, i još desetak svećenika.

U homiliji dr. Crnčević istaknuo je: „Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje.“ Završni redak Psalma 17, koji smo dijelom čuli u ulaznoj pjesmi, divno pristaje trenutku u kojemu sa zahvalnošću i vjerom proslavljamo otajstveni prijelaz liturgijskoga glazbenika iz zemaljskoga života u slavu neba, pred Očevo lice. Poput glazbenikova traganja za Gospodinom, psalmist otkriva da je sav život na zemlji otkan od slušanja i zazivanja, skladan slušanjem Riječi i oblikovanjem riječi koje slave Gospodina”.

Rekao je kako su dva retka psalma „Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišiti: prikloni mi uho i čuj riječi moje“ i „Kad se probudim, naužit ću se pojave tvoje“ (Ps 17, 6.15) dvije strofe kršćaninova života. S. Imakulata otpjevala je prvu strofu, osluškujući Gospodina i proslavljajući ga glasom i zvukom, a sada je, vjerujemo, u strofi milosnoga gledanja njega, licem u lice, rekao je fra Ante, dodajući kako bi se jezikom glazbe moglo ispripovjediti čitav njezin život, sjećajući se dionica koje je vezala uz život svoje redovničke zajednice, uz Institut za crkvenu glazbu KBF-a, uz ansambl Collegium pro musica sacra, ali i uz mnoge druge ustanove i ljude, skladajući i promičući ljepotu slavljenja Boga.

Uime dekana Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Marija Cifraka, uime cijeloga zbora nastavnika, a osobito uime Instituta za crkvenu glazbu, njegovih nastavnika i studenata, dr. Crnčević zahvalio je s. Imakulati za više od trideset godina darovanih životu i radu Instituta. „U te četiri oktave zdušnoga nastavničkoga i odgojnoga djelovanja“ predavala je niz kolegija: orgulje, klavir, analizu glazbenih oblika, estetiku glazbe i dirigiranje, doprinoseći svojim darom i žarom razvoju Instituta. Iskreno je željela i neumorno se trudila da liturgijska glazba pronađe više mjesta u duhovnosti i u životu naših zajednica, a nadasve u slavlju vjere. Otkrivši ljepotu i bogatstvo crkvene glazbene baštine hrabro se zauzimala da ona ne bude zaboravljena u oblikovanju hrvatske kulture.

Njezin ansambl nastao je u glazbeno ‘razigrano’ i nemirno pokoncilsko vrijeme kada je bilo izazovnije i cjenjenije, pa i zahvalnije, djelovati solistički, autorski, vokalno ili instrumentalno, ili pak u malim skupinama, sastavima ili „bandovima“. Premda je tomu izazovu mogla lako odgovoriti, osobito imajući uza se vjernu pratiteljicu i sustvarateljicu s. Ceciliju, nije se dala zavesti, nego je odabrala teži put, opet svjesna da je liturgija – jer je djelo Krista u Crkvi i djelo Crkve – u svojoj naravi ansambl, zajedništvo, koje ne dopušta nadmetanja, nego otvara prostor služenju. Htjela je pokazati da je glazba u liturgiji služenje i da smo tako može biti liturgijskom glazbom, istaknuo je dr. Crnčević.

Rekao je kako se potičući i ohrabrujući sestre nije bojala koristiti rečenicu srednjovjekovnoga pisca: „Nije manja sramota ne znati pjevati od ne znati čitati i pisati“, dodajući kako te poticajne riječi vjerno opisuju njezin život marljivosti, oduševljenja i služenja. Svemu je pristupala ponizno ali odlučno, hrabro ali nenametljivo, svakodnevno učeći u liturgijskoj školi služenja, ali tražeći nadahnuća i u primjeru svetih.

„Sestro Imakulata, hvala Vam na svemu za što ste tisuću puta čuli riječ hvala, nakon više od tisuću koncerata. Hvala Vam i za ono na čemu niste uvijek doživjeli zahvalnosti, u neumornosti odgajanja za ljepotu liturgije i liturgijske glazbe. Nadasve, hvala Vam za ono čega niste bili svjesni da zaslužuje hvalu, a to je radosno služenje u poniznoj odlučnosti i odlučnoj poniznosti, svjedočeći ljepotu liturgije, koja puno zahtijeva, ali još više daje“, zaključio je dr. Crnčević.

Na kraju mise svoje iskustvo u susretu i radu sa s. Imakulatom iznijela je mr. art. Eva Kirchmayer Bilić. Uime Collegiuma govorio je Sead Ivan Muhamedagić, istaknuvši kao trajnu zaslugu s. Imakulate u tome je što je sakralnu glazbu iz crkvenih prostora odvela u koncertne dvorane, a ogroman niz cjelovečernjih koncerata, između ostaloga i u u Hrvatskom glazbenom zavodu, našoj najuglednijoj glazbenoj instituciji, smjerokazno je uprisutnio sakralnu glazbu u široj kulturnoj javnosti. Izražavajući uime svih „kolegijevaca“ duboku zahvalnost Božjoj miljenici s kojom sam prijateljski surađivao više od četiri desetljeća, svjestan sam potrebe da svi mi koji smo je cijenili, poznavali i voljeli, u skladu s vlastitim sposobnostima i od Boga darovanim talentima, nastavimo djelovati u duhu glazbenog apostolata.”