„Ako nema Duha Svetoga, nema sinode. Identitet Crkve je naviještanje evanđelja“, istaknuo je Papa, prenosi Vatican News. Pedesetorica biskupa Ukrajinske grkokatoličke Crkve okupilo se u Rimu na Sinodi koja je počela 2. rujna o temi „Zajedništvo u životu i svjedočenju Ukrajinske grkokatoličke Crkve“.

Papa je ponovio ono što im je rekao 5. srpnja na susretu u Vatikanu. Prije svega upozorio je na opasnost od današnjeg vjerovanja da sinodski hod ili sinodsko ponašanje znači ispitivanje mišljenja, potom organiziranje susreta i postizanje dogovora. Sinoda nije parlament, stvari se moraju reći, mora se raspravljati kao u parlamentu, no ne radi se o parlamentu. Sinoda ne znači dogovor kao u politici; dajem ti ovo, daj mi ono. Ne, sinoda nije sociološko istraživanje, kao što neki vjeruju, upozorio ih je Papa.

Morate znati što misle vaši vjernici laici, no ne radi se o istraživanju, to je druga stvar.

Ako nema Duha Svetoga, nema sinode. Ako nije prisutan Duh Sveti, nema sinodalnosti. Dapače, ako nema Crkve, nema identiteta Crkve.

Sveti Pavao VI. jasno je rekao: „Zvanje Crkve je naviještanje evanđelja, dapače, njezin je identitet naviještanje evanđelja“. U tom duhu, s Duhom Svetim počnite sinodu i molite Duha Svetoga. Svađajte se među sobom, činite sve što želite. Mislite na Efez, kako su se oni svađali. No, bili su dobri i na kraju Duh Sveti ih je doveo do toga da su mogli reći: „Marija, Majka Božja“. Upravo je to put. To je Duh Sveti. Jer ne želimo postati Crkva organizacija nego sinodska Crkva. Idite tim putom! Sveti Otac podsjetio je na članak koji je objavljen u posljednjem broju vatikanskog dnevnika Osservatore Romano, upravo o prisutnosti Duha Svetoga na putu sinode.

Želimo biti sinoda ne samo za vrijeme naših susreta, nego i kad se vratimo u svoje zajednice, rekao je nadbiskup Sviatoslav Ševčuk, poglavar sinode Ukrajinske grkokatoličke Crkve, istaknuvši želju da hode zajedno. Na kraju je veliki kijevski nadbiskup zajamčio pastoralno obraćenje koje se trenutačno događa u Crkvi u Ukrajini i napomenuo da nije dosta imati samo lijepu i bogatu tradiciju kao što je njihova koja čuva tisućljetno sjećanje na nepodijeljenu Crkvu prvog tisućljeća i njezino zajedništvo s Rimskom Crkvom, nego današnjem čovjeku treba moći prenositi srce te apostolske tradicije; mogućnost osobnog susreta sa živim Kristom koji je i danas prisutan po Duhu Svetom u svojim Crkvama i hodi zajedno s nama putovima modernog svijeta.