Svečano misno slavlje u kapeli kuće predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem, predsjednikom biskupijskog Caritasa mons. Franjom Ćukom, mons. Ivanom Hrenom, potpredsjednikom biskupijskog Caritasa preč. Božom Pinjuhom, župnikom iz Kutine vlč. Matom Draganovićem, župnikom iz Posavskih Brega vlč. Dražanom Mirčićem i domaćim župnikom vlč. Ivanom Miškićem. Slavlju su nazočili i obitelji i prijatelji štićenika, povjerenica za pastoral osoba s invaliditetom Sisačke biskupije gđa Želja Šemper, voditeljica kuće gđa Sanda Sokolovski te ravnateljica biskupijskog Caritasa gđa Kristina Radić koja je na početku i pozdravila sve okupljene posebno zahvalivši na suradnji bivšem župniku vlč. Stjepanu Levaniću.

U propovijedi biskup Košić govorio je o životu sv. Vinka koji je se odrekao bogatstva i privilegija tog vremena da bi se posvetio služenju siromaha. „Sav svoj život dao je za ostavljenu djecu, siromašne i bolesne baš kao što je u naše doba to činila Majka Terezija koja je poznata po tome da je išla među najsiromašnije i umiruće. Ta dva primjera nam govore da smo i mi također pozvani da kao kršćani plivamo protiv struje i da se ne ravnamo po mentalitetu ovoga svijeta koji samo sebi zgrče i sebe uzdiže, nego da nam primjer bude Krist i slijedimo njegov mentalitet te zapovijedi koje nam je dao… Možemo reći da je s jedne strane nelogično živjeti po križu, prihvatiti križ, dati se raspeti i biti zajedno sa siromasima djelitelj njihova siromaštva i to se ovom svijetu čini ludo, ali kako kaže sv. Pavao: ‘Što je ludo svijetu, to je Bog izabrao da bude mudro…’ Bog ima svoju logiku, on drugačije razmišlja. Mi mislimo na vanjštinu, a Bog gleda što je u našem srcu. Zato slijediti sv. Vinka i Kristovu logiku znači prihvaćati križ i uživjeti se u tu bijedu, tugu i muku naših bližnjih, a to ne može onaj koji nema dara Duha Svetoga“.

U nastavku biskup je rekao kako je apsolutno svaki čovjek važan, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazi. „To je ono što nam poručuju Krist i Crkva. I Papa Franjo neprestano govori da se treba posvetiti siromasima i da treba izaći na periferije te da se Crkva ne smije sama zatvoriti u sebe i biti sebi dostatna. Crkva, a to smo svi mi, moramo imati sluha za svoje bližnje, oči za vidjeti one koji pate te ruke da ih njegujemo i ljubimo. To je moguće tek ako je srce naše osjetljivo na tu bol i patnje siromaha, te ako osjećamo da su njihova patnja i bijeda, naša patnja i bijeda. Tek tada ćemo s Kristom nakon tri dana uskrsnuti. On je prihvatio križ, bio je ponižen, prihvatio je našu ljudsku sramotu i uvjete poniženja u koje mi često jedni druge dovodimo. Tako i mi moramo proći kroz taj križ, ali s Kristom Gospodinom i zato već sada vjerujemo i osjećamo da je Krist pobjednik i da mi smijemo slaviti tu njegovu pobjedu jer je ona i naša pobjeda. Krist uskrsnuli među nama je kao Kralj slave koji nas okuplja, Duhom svojim Svetim. I kada slavimo njegove učenike, svece koji nam sjaje kao zvijezde na nebu, oni nas opominju da su i sami prošli kroz patnju i križ, ali da su stigli u uskrsnuće. Zato molimo se sv. Vinku, ocu siromaha i koji je poznavao patnje bolesnih i napuštenih, koji je imao uši i oči da čuje i vidi bijedu svijeta, da poput njega imamo srce ljubavi i ruke kojima bismo mogli zagrliti i pomoći potrebitima. Neka to također bude znak da smo i mi pozvani da idemo protiv mentaliteta ovoga svijeta za Kristovim mentalitetom i da pokažemo da je ljepše dati nego primati“, zaključio je biskup.

Nakon mise održana je i promocija zbirke pjesama i tekstova štićenice kuće Ane-Marije Miškulin „Moj Bog – moje najdraže“, a proslava je nastavljena i prigodnim glazbeno-scenskim programom kojim su štićenici brojne goste upoznali sa svojim životom u kući.