Čovjeku današnjice potreban je netko tko će ga razumjeti, tko će mu pomoći, tko će ga podignuti i dati mu nadu da nije izgubljen, nego da je siguran. On od Crkve želi samo jedno: pokaži mi kako se Bog može nastaniti u mojoj pustinji! Jer, upravo je pustinja odlučujuća. Ivan je onaj o kojemu proreče prorok Izaija: „Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ Usred pustinje treba čekati. Kako? Pustinja je slika našega života. Trenuci kad osjećamo osamljenost i prazninu, kad nam ni samima nije najjasnije gdje je Bog i što nam je činiti, kad nam je volja preslaba i kad nam se čini da venemo, da se sušimo. I Ivan naglašava – upravo tu je Bogu potrebno pripraviti put. Ući u vlastitu pustinju i otkriti ono što nas najviše boli, gdje smo najviše ranjeni. Bog upravo tu želi doći k nama. Ne na sjajne ulice Babilona, naših uspjeha, postignuća i ostvarenja. Zna Bog da nam je lako tu osjećati njegovu prisutnost. Zato želi ući u našu pustinju. U ono mjesto u koje ga još nismo pustili. Tu je temelj nade da Bog sigurno dolazi. Tu mogu provreti izvori. Usred pustinje. Jer pustinja nije samo mjesto praznine i besmisla, kušnje i napasti – to je mjesto prve ljubavi Jahve i njegova naroda. To je mjesto susreta sa živim Bogom. U pustinji Bog čini čudesa. Jer, došašće je upravo to – iskustvo da Bog dolazi u ono što je slabo i poniženo, ondje gdje ga nikad ne bismo smjestili, rekao je Jurin.

Vjernike je potaknuo da, ukoliko žele dobro proslaviti Božić, pronađu načina biti nekome suputnikom i supatnikom i, ako je moguće, razveseliteljem. Možda će to biti bespomoćnom šutnjom. Ali, ako možete, pronađite načina da to bude – djelom. Djelom koje će im otkriti: Ne boj se! Bog dolazi u tvoju pustinju. Vjeruj meni. Ja sam to iskusio. I ta nada – to je jedini smisao mojega života, pojasnio je Jurin.