Oduvijek me zanimao život Hrvata u dijaspori. Svojevremeno sam posjetio neke katoličke misije u Njemačkoj i bio oduševljen rodoljubljem i bogoljubljem tih obitelji. Moje spoznaje i znanje o raseljenoj Hrvatskoj, ili Hrvatima u dijaspori je doista šturo. Zato sam porazgovarao sa ravnateljem Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislavom Markićem, istaknuo je u uvodu vlč. Trkmić.

Velečasni Tomislave, vi ste nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Recite nam nešto o tome što znači biti ravnatelj Hrvatske inozemne pastve. Od koje godine djeluju svećenici organizirano kao duhovnici među Hrvatima raseljenim po svim kontinentima?

Biti nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu znači uime Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koordinirati djelovanje ukupno 189 hrvatskih katoličkih župa, misija i zajednica širom svijeta. U iseljeništvu živi gotovo podjednaki broj Hrvata i njihovih potomaka, kao i u našoj Domovini: Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Iseljenici podjednako potječu iz te obje države, u kojima je hrvatski narod konstitutivan, pa nam je i pastoralna skrb za njih zajednička. Prvi svećenik koji je dekretom hrvatskoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera bio upućen na pastoralnu službu namijenjenu našim sunarodnjacima u inozemstvu bio je vlč. Dobroslav Božić. On je u kolovozu 1894. započeo svoju službu u Pittsburghu u Pennsylvaniji u Sjedinjenima Američkim Državama. Ondje je sagrađena i župna crkva Sv. Nikole, prva hrvatska crkva u iseljeništvu, koja nažalost više ne postoji, jer je 2013. srušena radi izgradnje autoceste.

Međutim, o organiziranom i s vrha koordiniranom djelovanju možemo govoriti od 25. lipnja 1966. godine kada je u Rimu svećenik Vladimir Vince, član Prelature Opus Dei, bio imenovan prvim nacionalnim ravnateljem Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Stoga i dobar dio naših misija proteklih i budućih mjeseci obilježava svoju pedesetu obljetnicu djelovanja, jer su dobrim dijelom nastale kao plod djelovanja Ravnateljstva.

Kardinal i zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić često je obilazio Hrvate diljem svijeta. Sjećaju li se još Hrvati u dijaspori kardinala Franje Kuharića? Po čemu ga osobito pamte?

Blagopokojni kardinal Kuharić ostao je u neizbrisivom i trajnom sjećanju našim iseljenicima i njihovim potomcima. Pamte ga ponajprije kao svjedoka duboke vjere i pobožnosti, a onda i kao branitelja slobode i prava hrvatskoga naroda na samostalnost. Brojne su zgode koje se i danas prepričavaju, a posebno zahvaljujem pokojnom prelatu Vladimiru Stankoviću, koji je trideset godina obavljao službu nacionalnoga ravnatelja (1969-1999.), što je putovanja blagopokojnoga Kardinala sabrao i opisao u pet svezaka raspoređenih po kontinentima pod naslovom ”Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu”.

Jeste li posjećujući svojevremeno Hrvate u Australiji s kardinalom Josipom Bozanićem možda primijetili ono što Nijemci nazivaju ”Heimweh”, tugu za domovinom? Ili su se Hrvati tako prilagodili u australsko društvo da nemaju ni potrebu, ni želju više se vratiti u domovinu?

Sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem obišao sam kao nadbiskupski tajnik 1998. naše iseljenike u Australiji i na Novom Zelandu, a prije tri godine posjetio sam gotovo sve centre i kao nacionalni ravnatelj. U studenome 2019. posjetio sam više centara u pratnji hvarskoga biskupa mons. dr. Petra Palića, generalnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije. Svuda gdje naši iseljenici žive osjeća se doza nostalgije za rodnim krajem, zavičajem i domovinom. Zanimljivo je da su taj osjećaj naši iseljenici u mnogim slučajevima prenijeli i svojoj djeci pa i unucima. Povezanost s domovinom je snažna i nije samo na emotivnoj razini, već se pokazuje i čestim pohodima pa i nekim investicijama, a ne nedostaju niti primjeri povrataka, odnosno doseljavanja potomaka naših iseljenika u Republiku Hrvatsku ili pak rjeđe u Bosnu i Hercegovinu. Nostalgija je snažan osjećaj i igra važnu ulogu u životima i ponašanju naših ljudi u Australiji pa i na Novom Zelandu. Tako da mnogi razmišljaju bilo o povratku, bilo o jačanju svoje prisutnosti u zavičaju iz kojega su potekli. Na djelu je i fenomen povratka umirovljenika, bilo potpun, bilo u inačici života u ”vječnome ljetu”, kada naši ljudi uvijek topliji dio godine provode na južnoj, odnosno sjevernoj hemisferi.

Ove godine bili ste s biskupom Palićem i u pastoralnom posjetu Hrvatima na Novom Zelandu. Koliko Hrvata živi na Novom Zelandu? Koje su njihove radosti, uspjesi, ili možda životne tjeskobe?

Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske barata brojkom od oko 100.000 hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka na Novom Zelandu. Hrvatska dijaspora u toj dalekoj zemlji jest prisutna već preko stotinu godina, a Hrvatska katolička misija sa sjedištem u Aucklandu osnovana je još 1904. godine. Velika je poteškoća što nekoliko posljednjih godina ta Misija nema vlastitog svećenika, već se vjernici povremeno okupljaju na misama na hrvatskom jeziku, koje se trude predvoditi kapucini iz Indonezije ili Indije, dok propovijedaju na engleskom jeziku. Velika je želja te naše Misije ponovno imati hrvatskoga svećenika i u Ravnateljstvu radimo na tome da im pošaljemo prikladnoga svećenika, koji bi ih okupljao te s njima dijelio radosti i nade, ali i žalosti i tjeskobe. Stoga je bilo dirljivo sudjelovati na misnom slavlju što ga je prigodom svoga pohoda Oceaniji predvodio biskup Palić, a poslije mise susreo se i s brojnim vjernicima rodom i porijeklom iz njegove Hvarske biskupije.

Prate li naši iseljenici zbivanja u našoj domovini? Kako komentiraju svoju moguću potporu Hrvatima u domovini?

Naši iseljenici itekako prate zbivanja u domovini, a sve u želji i htijenju da poraste opće dobro, standard i vladavina prava u republikama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Osobito ih smeta smanjena mogućnost sudjelovanja na izborima, kao i smanjenje broja zastupnika iz dijaspore. Veoma su kritični i prema izigravanju volje birača u naknadnim neprincipijelnim koalicijama, netransparentnom prebrojavanju glasova za narodni referendum i slično. No, najviše ih smeta pretjerana birokracija i brojni propisi koji više sprečavaju, negoli omogućavaju investicije i jače sudjelovanje u životu domovine. S čuđenjem i zgražanjem gledaju na pojavu korupcije, jer su u zemljama u kojima sada žive navikli na jaku i transparentnu demokraciju te pošten odnos prema radu, zapošljavanju i životu općenito.

No, ima i pozitivnih promjena obzirom na zakonodavstvo vezano uz dobivanje hrvatskoga državljanstva, kao i sve bolje i narodu bliske diplomatske predstavnike naše države u inozemstvu. Sve to iseljenici od srca pozdravljaju te se tome raduju.

Biti stranac u tuđoj zemlji je ponekad teško. Ima li uspješnih Hrvata koji su svojim radom, poštenjem i znanjem uspjeli postati ugledni članovi društva na Novom Zelandu?

Itekako ima uspješnih hrvatskih ljudi na Novom Zelandu i drugdje u Oceaniji. Ne samo u gospodarstvu, već su se potomci naših iseljenika iskazali i u znanosti, politici, sudstvu, zdravstvu, sportu i u svim drugim područjima društvenoga života. Bilo da se radi o najpoznatijim vinarima Novoga Zelanda, bilo da se radi o poznatim australsko-hrvatskim sportašima, naše je iseljeništvo ostavilo duboku brazdu u društvima Novoga Zelanda i Oceanije. Navodim samo primjere nekoliko naziva ulica u okolici Aucklanda: Vinograd Drive, Divich Avenue, Vodanovich Road…

Crkva u Hrvata dobro brine za naše iseljenike diljem svijeta. Vidite li možda neke nove mogućnosti kako još bolje povezati domovinsku Crkvu u Hrvata s raseljenom Crkvom iseljenika iz domovine?

Naša najbolja i najjača povezanost je u tome što smo dio Katoličke Crkve, koja je jedna te ista u svim krajevima svijeta. Stoga se naši iseljenici već unaprijed osjećaju dobrodošli zbog postojanja Katoličke crkve u zemljama, gdje sada žive. Lokalni biskupi, koje sam s biskupom Palićem tijekom nedavnoga pohoda susreo, a slično je i drugdje, nisu krili svoje zadovoljstvo što u njihovim biskupijama djeluje i hrvatska katolička zajednica. Naše su zajednice, osobito tamo gdje su katolici u manjini, veliko obogaćenje i snaga lokalne Crkve.

Domovinska Crkva ili kako još volimo reći ”Crkva u Hrvata” povezana je sa svojim iseljenicima s više od 200 svojih svećenika i pedesetak časnih sestara, koji djeluju u hrvatskoj inozemnoj pastvi. Tu je i pedesetak pastoralnih suradnika laika, pedesetak tajnika i tajnica te sedmorica trajnih đakona. Svi oni djeluju na povezivanju i jačanju našega katoličkog i narodnog zajedništva.

Na kraju našeg razgovora, recite nam kako se Crkva nosi sa zadnjim valom iseljavanja Hrvata u Irsku, Njemačku i druge zemlje?

Posljednji val iseljavanja, koji još uvijek traje, a vezan je uz članstvo naše zemlje u Europskoj uniji i mogućnostima koje to članstvo pruža doista je snažno pogodio i Hrvatsku i hrvatske državljane u Bosni i Hercegovini. Smatra se kako je od ulaska u Europsku uniju oko 300.000 mahom mlađih hrvatskih državljana iselilo iz domovine. Sve to predstavlja veliki izazov i za hrvatsku inozemnu pastvu, koja se time doduše pomlađuje i dobiva novi zamah, ali s druge strane sa žaljenjem gleda na činjenicu starenja i osipanja stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tom izazovu pokušavamo doskočiti pomlađivanjem i povećanjem broja pastoralnih djelatnika u inozemstvu, a u proteklom smo razdoblju uspješno potaknuli osnivanje Hrvatske katoličke misije u Irskoj sa sjedištem u Dublinu, kamo je došao poveći broj mladih ljudi iz domovine. Sve to pokazuje da će hrvatska inozemna pastva još dugo vremena igrati važnu i značajnu ulogu u očuvanju katoličkog i nacionalnog identiteta naših iseljenika.