Tjeskoba i strah uslijed globalnih prijetnji uništenjem koje opterećuju nadu uskrsnoga vremena bili su polazištem psihološko-teološkoga tumačenja sadašnjega trenutka koje je Glasu Koncila ponudio profesor emeritus Papinskoga sveučilišta „Gregoriana“ u Rimu isusovac dr. Mihály Szentmártoni.

„Čitava povijest čovječanstva, osobito Crkve, velika je drama uskrsnuća koje se nastavlja. I svaki pojedinac uvijek nanovo mora otkriti prazan grob te ispovjediti s Marijom Magdalenom, s dvojicom učenika iz Emausu i sa svim drugim učenicima: ‘Gospodin je živ i mi smo ga vidjeli!’“, rekao je dr. Szentmártoni istaknuvši da se drama uskrsnuća i danas sastoji u tome da ljudi gledaju znakove, ali ne vide poruku. „Vjernik mora naučiti nanovo vrjednovati vlastitu prošlost, pronaći u svojim iskustvima zlatnu nit koja sve povezuje u jedinstvenu ‘životnu priču’ – jer ona će ga dopratiti do neba i predstaviti ga pred Božjim sudom“, primijetio je sugovornik.

Govoreći o evangelizaciji kao ravnoteži radosti koja privlači i istine koja izaziva, dr. Szentmártoni istaknuo je sliku Krista – pješaka koji predvodi pješačku Crkvu. „Kršćanstvo je putujuća religija. Crkva je stvarnost na putu. Božji je narod obitelj koja je na putu. Svećenički je život svojevrsni marš. I Crkva je već zakoraknula u budućnost zajedničkoga hoda: kao sinodska Crkva pješačimo, držimo se za ruke, osjećamo tajanstvenu prisutnost Isusa koji s nama ide putom našega života, križnim putom svoje Crkve. Križ se ne može nositi na konju, ne može se stisnuti u prtljažnik automobila, ne smije se unijeti u avion. Križ se može nositi samo na ramenu, pješice“, rekao je.

U razgovoru koji se dotakao i suvremene informacijske otupjelosti vjernika autor dvadesetak knjiga o psihologiji duhovnosti upozorio je i na „kratke spojeve“ novih laičkih pokreta. „Teološki kratki spoj odnosi se na sklonost pojedinih karizmatičnih vođa neposlušnosti u odnosu na crkvene vlasti ili redovničke poglavare. Ti vođe često vjeruju da njihovo poslanje dolazi izravno od Duha Svetoga te im stoga nije potrebno ni kanonsko poslanje ni izričito dopuštenje zakonite vlasti. Psihološki kratki spoj tiče se neprofesionalnosti vođa, koji su sposobni pokrenuti duboke psihološke procese u pojedincima, ali su nedovoljno stručni da ih razriješe ili na odgovarajući način usmjere. Primjerice u mnogim karizmatskim skupinama pojave koje su zapravo prirodni psihički procesi (poput glosolalije ili „počivanja u Duhu“) olako se pripisuju djelovanju Duha Svetoga.“

Kao dugogodišnji savjetnik Dikasterija za kauze svetaca komentirao je i fenomen lažne mistike, o kojem je govorio i tijekom nedavnoga posjeta Zagrebu. „Nisu svi lažni mistici varalice ili poremećene osobe; osnovni je problem lakovjernost ljudi. Ona hrani stvarno tržište kojim upravljaju ‘vlastodršci’, iskorištavači te slabosti«, napomenuo je osvrnuvši se na primjer vidjelaca. „Ljudi u njima prepoznaju mistike jer navodno imaju izravan kontakt s nadnaravnom stvarnošću, odakle dobivaju poruke, te posjeduju tajne koje ne smiju odati nikomu. Jesu li posrijedi autentični mistici ili varalice? Moguće je i jedno i drugo. No postoji i treća kategorija: uloga – mistik. (…) U toj dinamici vidjelac postaje svojevrsni mistik glumac: očekivanja okoline i projekcije vjernika prisiljavaju ga na duhovnu ulogu koju održava na performativan način, ostavljajući privid autentičnosti. Tada mistika više nije unutarnje iskustvo, nego uloga koju je zajednica delegirala, a pojedinac pounutrio“, zaključio je, izvijestilo je Uredništvo.