Festa sv. Vlaha, koju ove godine slavimo 1048. put, reprezentativan je primjer naše tradicije. Ona nam, međutim, ne smije ostati samo tradicija, već nam, prije svega, treba postati prilikom za navještaj Isusa Krista ljudima našega prostora i vremena. Isusu Kristu sv. Vlaho je nesebično služio, te ga ljubavlju, riječima i životom, nasljedovao sve do mučeničke smrti, svjedočeći svojim suvremenicima radost i nadu. Obasjavajući nas svjetlom vjere, on, u Gospodinovo ime, stoljećima bdije i nastavlja bdjeti nad nama, našim Gradom i biskupijom.

Obasjani tim svjetlom vjere, slaveći našu Festu, ne bismo se trebali zaustavljati samo na onom izvanjskom, jer nam pritom prijeti realna opasnost da nam izmakne ono bitno i važno. Ako bi naše slavlje, u kojem se često osjećamo zabrinutima i uznemirujemo se zbog mnogih stvari zaboravljajući ono jedino što je potrebno (usp. Lk 10,41), ostalo samo na razini tradicije, kao Crkva i društvo bismo prestali biti žive zajednice i sve više bismo postajali muzeji. Ovo bi možda za etnologe i povjesničare umjetnosti i bilo važno, ali ne i za nas kršćane. Za nas, a osobno sam uvjeren i za ovo naše društvo koje je primjerom i zagovorom sv. Vlaha stoljećima oblikovano u kršćanskome duhu, nije bitno da našem naraštaju i budućim generacijama prenesemo samo ljepotu tradicije naše Feste. Ona je bila samo izvanjski izričaj vjere naših pradjedova, okvir nadahnut navještajem Radosne vijesti. I za nas bi vjera u Isusa Krista trebala biti glavni sadržaj i stvarni smisao slavljenja Feste. Kad se to dogodi, Festa sv. Vlaha postaje prilikom za osobni susret s Isusom Kristom. On tada postanje živ i djelatan u nama i našem životu. Kad osobno susretnemo Učitelja i Gospodina, postajemo radosni svjedoci vjere, nade i ljubavi svjedočeći svima koji promatraju našu Festu i dive joj se da Krist uistinu jest živ i da nas želi žive (usp. CV 1). Budući da je vjera, kako nam to svjedoči i papa Franjo, život koji se rađa i ponovno rađa iz susreta s Isusom, ono što je u životu susret pomaže rasti u vjeri: približiti se onima koji su u potrebi, izgraditi mostove, služiti onima koji pate, brinuti se za siromašne, ‘pomazati strpljenjem’ one koji su nam blizu, tješiti one koji su obeshrabreni, blagoslivljati one koji nam čine zlo… Tako postajemo živi znakovi Ljubavi koju objavljujemo. (Govor sudionicima susreta što ga je organiziralo Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, 21. rujna 2019.).

Sve to nam, draga braćo i sestre, može omogućiti upravo naša Festa sv. Vlaha ako je ne doživimo kao običaj i puku tradiciju, nego uistinu kao „festu”, radosno slavlje susreta s Isusom Krstom, uz zagovor i primjer sv. Vlaha. I sv. Vlaho, naš Parac, tad nam nije i više neće biti samo Parac, zagovornik, već i primjer življene vjere, kako bismo i mi mogli poput njega Isusa Krista ljubiti i njemu služiti, postajući tako i sami radosni svjedoci vjere, oni u kojima i po kojima Isus Krist štiti svakog čovjeka, osobito one najpotrebnije među nama, ali i svu stvorenu stvarnost, onu koju su naši preci sačuvali, obogatili i oplemenili divnim djelima koja su naša prekrasna baština, ali i naše poslanje.

Zahvaljujući svima što svojom uključenošću i u našu ovogodišnju Festu sv. Vlaha želite i sami postati dio tog šireg pogleda na Festu, pogleda koji poštuje tradiciju tako što je ne vidi kao dovršenu stvarnost, nego kao temelj na kojemu je moguće nadograđivati osobno i zajedničarsko iskustvo susreta s osobom Isusa Krista, iskustvo življene vjere, koja se nadahnjuje na Radosnoj vijesti kojoj smo pozvani i poslani biti navjestitelji i svjedoci, na sve nas, na naš Grad i biskupiju, domovinu i sva mjesta na kojima živimo, kao i sve ljude koje susrećemo, osobito one kojima smo prvima pozvani biti navjestitelji evanđelja i svjedoci ljubavi Isusa Krista, zazivam Božji blagoslov i zagovor našeg sv. Vlaha!

Živio sveti Vlaho!

U Dubrovniku, 22. siječnja 2020.

Mate, biskup