Na početku predavanja okupljenima se obratio Joško Mikuš, pročelnik Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije koje je ujedno i organizator tih kulturnih događanja. U uvodu je istaknuo da je dubrovačkoj publici dobro poznata i sama tema i predavač. “Prof. dr. sc. Antun Karaman, dugogodišnji profesor i jedan od pokretača studija restauracije u Dubrovniku i povijesti umjetnosti u Mostaru, poznavatelj je ne samo umjetnosti dubrovačkog kraja, već i šire, ali osobit stručnjak je za život i djelo Mata Celestina Medovića. Povod za izabiranje teme svakako je 100. obljetnica smrti koja se navršila 20. siječnja, ali o ovakvim velikanima duha i kulture, kao što je bio Celestin Medović, nije dovoljno samo govoriti na okruglim obljetnicama”, naglasio je Mikuš.

Predavač Karaman istaknuo je važne događaje iz života Celestina Medovića, a zatim predstavio i njegov stvaralački opus. Jedan od najvažnijih protagonista hrvatske slikarske scene s kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća Mato Celestin Medović rođen je u Kuni (Pelješac) 17. studenog 1857. kao četvrti sin u obitelji Medović. Medovićevu sklonost slikanju još u njegovoj dječačkoj dobi zapazili su franjevci u Kuni. Primili su ga u samostan gdje je boravio i učio godinu dana. Poslije toga došao je u samostan Male braće u Dubrovnik. Njegova sklonost slikanju samo je rasla, a pomogao mu je osobito i general reda fra Bernardino Portogruaro. Otišao je na studij slikarstva u Rim od 1881. do 1886. Tada je boravio i u Firenzi. Vratio se u Dubrovnik, gdje je proveo dvije godine, pa je opet otišao na studij slikarstva u München, gdje je u franjevačkom samostanu sv. Ane boravio od 1888. do 1893. Poslije toga vratio se opet u samostan Male braće. Nakon nekoliko mjeseci, kada je uvidio da njegov slikarski i umjetnički način života više se ne može uskladiti s redovničkim, franjevačkim načinom života zatražio je dopuštenje da prijeđe u svjetovne svećenike i bio je inkardiniran Zagrebačkoj nadbiskupiji, te je ostatak života proživio kao svjetovni svećenik. “Poticaj za slikanje i poticaj za ljepotu koji mu je bio otvoren cijeloga života, na neki način ga je gurao paralelno sa svećeničkim pozivom. On je zapravo svećenički poziv prigrlio i vrlo ozbiljno vršio, ali slikarstvo je stalno u njemu tinjalo. Možemo reći da je na kraju Medović slikar pobijedio Medovića redovnika, a to je postalo važno za hrvatsko slikarstvo”, istaknuo je Karaman.

Danas, osim u privatnom vlasništvu, Medovićeva djela mogu se vidjeti u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu, Osijeku, Beogradu, Budimpešti, Sofiji. Tijekom života prema popisima i procjeni izradio je oko 800 slika u ulju, 150 radova u raznim crtačkim tehnikama, gotovo 500 slika manjeg formata te blizu 1000 fresko slikarija. “Zapažen uspjeh postigao je u svim žanrovima i vrstama slikarstva koje je radio: povijesno, sakralno, portreti s jakim psihološkim doživljajem. Nije bio konvencionalan, uzimao je veliku slobodu, kombinirao je i bio majstor kompozicije. Volio je klasični ideal ljepote, povijest, klasičnu umjetnost, ali nije bio klasicist. Dotjerivao je ponekad prirodu i izostavljao ružne stvari jer je za njega ljepota težnja za božanskim i vječnim. Bio je okrenut istini i realizmu, a sve što slika ima dušu, životnost, vjerodostojnost. Uz to i skrušen je i pobožan, a ponekad i tvrdoglav i uporan”, naglasio je predavač Karaman o liku i djelu Celestina Medovića.

Medović je ukupno petnaest godina svog redovničkog života proveo u samostanu Male braće u Dubrovniku. Pala na oltaru sv. Franje Asiškog u crkvi Male braće je Medovićevo djelo nastalo 1888. Sliku je radio uz pomoć fotografije koja se čuva kod Male braće, a na njoj je sam Medović u ulozi sv. Franje. Umro je u Sarajevu 20. siječnja 1920. Grad Dubrovnik odužio mu se tako što je ulicu s istočne strane samostana Male braće prozvao ulicom Celestina Medovića.