Riječi pozdrava i dobrodošlice na početku slavlja uputio je bolnički dušobrižnik i župnik u Varaždinskim Toplicama preč. Stjepan Mostečak. Na slavlju su sudjelovali predstavnici Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Varaždinske Toplice: ravnatelj Denis Kovačić, medicinsko osoblje kao i pacijenti, župljani te gradonačelnica Dragica Ratković.

U uvodu mise biskup Radoš rekao je kako na Svjetski dan bolesnika u središte treba staviti bolesnike i njihove potrebe, a potrebno je i zahvaliti za dobre liječnike i lijekove, „jer nam je oboje darovano od Boga“.

U homiliji je pak potaknuo ispred sebe staviti iskustvo bolesti, ali i konkretne bolesnike, što čovjeka može dovesti do toga da osjeti određenu krizu i nemoć. Bolesnik često puta zna osjetiti i da je napušten, no upravo ta iskustva krize i napuštenosti mogu nas odvesti u iskustvo nježnosti i posebne pažnje. Povezao je to biskup Radoš i sa slikom iz Knjige izlaska u kojoj Bog, u slici, Mojsija podsjeća koliko mu je bio bliz. To je slika orla – grabežljivca – koji nadlijeće nad stadom i ugrabi janje. Tako ljudi doživljavaju i bolest – poput grabežljivca koji otima janje iz stada, ali Bog podsjeća Mojsija da je i On poput grabežljivca ugrabio izraelski narod iz egipatskog ropstva, podigao ga visoko i poveo u obećanu zemlju.

„Nije se mogao nitko usprotiviti, jer Božja snaga je snaga orla, s jedne strane, i snaga nježnosti Božje koje uzima, otima i nosi u Obećanu zemlju i tamo ga stavlja. Govori o Bogu koji je nježan i pažljiv u prilikama u kojima čovjek nema izlaza“, poručio je biskup Radoš.

Dodao je i kako je iskustvo bolesti iskustvo zajedništva, okupljanja, nježnosti i posebne ljubavi koju Bog daje. Neke obitelji svjedoče koliko ih je bolest, to teško iskustvo, zapravo povezala. Obitelji pred raspadom upravo su u bolesti našle snagu za novi početak, novi život.

„Bolest je uvijek prilika za ljubav, prijateljstvo, da pokažemo nježnost, da naša ljubav bude tako dosjetljiva da bolesniku ništa ne nedostaje. Bolesniku je potrebna pažnja i on ne može bez drugih. Ostaviti bolesnika samog u kući znači pustiti ga da umre. Čovjeku je potrebno da se osjeća dio obitelji, dio zajednice, da je okovan ljubavlju svojih, i za to zahvaljuje“, rekao je biskup Radoš.

Podsjetio je i kako bolesnik, kada ne može stati na svoje noge, osjeća da je život prolazan te mu je potrebna snažna pomoć mimo one pomoći koju mu daju najbliži, osjeća da je potreban Boga koji je izvor života.

„Toliki bolesnici su osjetili u svojoj bolesti da je Bog s njima, onu radost Božje blizine. Ozdravili su u duši, u njima se dogodilo čudo. Ne na način da je svaka bolest odnesena kao da nije ni postojala, nego se dogodio susret sa živim Bogom. Osjetili su ‘Bog je pažljiv prema meni i u bolesti je tu da me vodi i prema dubini moga bića, življenja i da mi vrati i pokaže smisao života’, istaknuo je biskup Radoš te dodao kako „nije cilj niti smisao života da čovjek ozdravi od fizičkih bolesti jer bi tada svaki od naših života bio besmislen, budući da svatko na kraju oboli i umre“. Cilj je zapravo naći smisao svoga življenja i prispjeti u vječni život koji je nepropadljiv, u zajedništvu s Bogom i braćom ljudima.

Na kraju je svima okupljenima riječi zahvale uputio preč. Mostečak, kojima se pridružio i biskup Radoš te još poručio kako svako trpljenje bolesnika ima svoj smisao i da je to ona unutarnja snaga koja održava kuću, obitelj i daje snagu Crkvi da živi. Stoga je zamolio sve okupljene koji trpe u bolesti da svoje patnje prikazuju za svoje najbliže, za župu i za našu Crkvu, jer su te molitve ona nevidljiva snaga od koje svi živimo.

Nakon mise uslijedio je kraći glazbeni program župnog tamburaškog orkestra i crkvenog zbora koji su predvodili i pjevanje za vrijeme mise.