Draga braćo i sestre!

1. Kad kažemo „Uskrs” i „uskrsnuće”, mi kršćani mislimo prije svega na slavnu pobjedu našega Gospodina Isusa Krista nad smrću. O tome čitamo kod sv. Pavla: „Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kome se spašavate, ako držite što sam vam navijestio, osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima, bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici” (1 Kor 15, 1-5).
Isusovo je uskrsnuće temeljna istina naše vjere, jer da se nije dogodilo, ničega ne bi bilo: ni kršćanstva, ni Crkve, ni velebne kulture što ju je nadahnula kršćanska vjera. Ne bi bilo ni vjere ni nade, a ni ljubavi kojoj je Krist postavio mjeru svojom žrtvom i smrću na križu „poradi nas i našeg spasenja”. Ne bi se vjerojatno znalo ni za Isusa Krista ili bi ga se spominjalo samo kao jednu od povijesnih osoba, ne posebno značajnu.
A povrh svega, ne bi bilo vjere u naše uskrsnuće poslije smrti, na što je već sv. Pavao upozorio reagirajući na nijekanje uskrsnuća mrtvih u kršćanskoj zajednici u Korintu: „Ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo” (1 Kor 15, 12-14).
Isusovo je uskrsnuće, dakle, temelj svega. Na njemu počiva kršćanska vjera, iz njega je ona proizišla i prema njemu je usmjerena. Učenici su tek u svjetlu Isusova uskrsnuća spoznali tko je on doista i da je istina sve što im je govorio dok je bio s njima. Istinitost događaja njegova uskrsnuća oni su potvrdili i vlastitom žrtvom. I njima je, kao i nama, Isusovo uskrsnuće bilo izvor nade u vlastito uskrsnuće, u život vječni ne samo duše, kako su vjerovali Grci, nego i tijela, tj. čitava čovjeka.

2. Drugo je značenje uskrsnuća povezano s krštenjem, pa bismo ga mogli nazvati „krsnim uskrsnućem”. O takvom uskrsnuću govori sv. Pavao u Poslanici Rimljanima: „Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću” (Rim 6, 3-5). Pritom sv. Pavao govori da smo krštenjem već uskrsnuli s Kristom, tj. da već „hodimo u novosti života” i da ćemo s njime uskrsnuti, odnosno „srasti po sličnosti njegova uskrsnuća”. To znači da smo krštenjem već s Kristom uskrsnuli i da će nam se to tek dogoditi. U tom smislu kršćanin je već primio novi uskrsli život, ali ne u punini, pa stoga živi u nadi. Ono što već ima, omogućuje mu nadati se onomu čega još nema.
U tome vidimo pravo značenje našega krštenja. Ono je isto što i uskrsnuće na novi život, ali ne na bilo kakav nego na život sličan onome u koji je Krist ušao svojim uskrsnućem. Kao što je on u taj novi život ušao po križu i smrti, tako i mi po umiranju starom, grešnom načinu života, „starom čovjeku”, kako bi rekao sv. Pavao, prelazimo u novi život koji će se u punini očitovati kad Krist ponovno dođe u svoj slavi. Krštenje, dakle, simbolizira jedno i drugo: ukop i uskrsnuće, smrt i novi život. To je u Pavlovo vrijeme zorno označavao sam obred krštenja koje se slavilo uranjanjem krštenika u krsni zdenac i izranjanjem iz njega. Zato se s velikim razlogom korizmena priprema za proslavu svetkovine Kristova uskrsnuća poistovjećuje s obnovom krštenja, tj. s uklanjanjem svega onoga što u našem životu nije u skladu sa životom na koji smo krštenjem rođeni.

3. Konačno, postoji i ono što nazivamo „moralnim uskrsnućem”. Na takvo uskrsnuće misli starozavjetni prorok Ezekiel kad Izraelcima prenosi Božju poruku: „Ovo govori Gospodin Bog. ‘Ja ću otvoriti vaše grobove, izvest vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! /…/ I duh svoj udahnut ću u vas da oživite …'” (Ez, 37, 12-14). Prorok vidi pred sobom dolinu punu suhih kostiju te čuje Božje pitanje: „Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?, na što prorok odgovara: „Gospode Bože, to samo ti znaš!” Nakon toga Bog mu zapovijeda neka u njegovo ime suhim kostima prorokuje i govori: „Evo, duh ću svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete!” (Ez 37, 1-5).
Isto shvaćanje uskrsnuća nalazimo i kod proroka Izaije koji u molitvi kojom se obraća Bogu ispovijeda nadu u oslobođenje i povratak naroda: „Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati” (Iz 26, 19).
Za Ezekiela je, kao i za Izaiju, uskrsnuće samo slika povratka Izraelaca iz babilonskog ropstva. Ropstvo je u proročkom viđenju prikazano slikom groba, a povratak i obnova židovske države slikom uskrsnuća. Prorocima je stalo do toga da narod pod težinom ropstva ne klone duhom. Zato ga pozivaju na hrabrost i bude u njemu nadu u povratak jer Bog neće dopustiti da propadnu njegovi izabranici.

4. Sva su tri značenja uskrsnuća, braćo i sestre, međusobno povezana i neophodna za ispunjen i osmišljen ljudski život. Bez uskrsnuća u prvom značenju čovjek ostaje zatvoren u granicama ovoga svijeta, sa smrću kao zadnjom riječi o njegovu životu. Od takvog ishoda našega života oslobodio nas je Krist koji je, uskrsnuvši od mrtvih, pobijedio smrt i otvorio nam mogućnost vječnoga života u cjelini naše ljudske stvarnosti.
Bog je također želio da po vjeri i krštenju već sada imamo udjela u budućem uskrsnulom životu, da već sada živimo i kušamo ono što ćemo na kraju vremena, kad Krist dođe u slavi, u punini uživati.
Konačno, Bog želi da u ovome životu nadvladavamo sve ono što čovjeka otuđuje i porobljava, kako bi ovaj naš prolazni život po nečemu već bio slikom buduće sreće i punine. Kao što se nije mirio s ropstvom Izraelaca u Babilonu, tako se ne miri ni s ropstvom bilo kojega ljudskog bića ili naroda, nego svima pomaže obećavajući isto što i Izraelcima: „Duh ću svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete!”

5. Svjedoci smo, braćo i sestre, nastojanja mnogih da u svom životu žive i ostvaruju svako od navedenih značenja uskrsnuća. Mnogi se ozbiljno trude oko svoga moralnog preporoda, dajući time najbolji doprinos i moralnom preporodu sredine u kojoj žive. Mnogi se pojedinci i kršćanske zajednice trse razvijati život koji su na krštenju primili i tako rasti u kršćanskoj zrelosti. U ovoj Godini obitelji, što je slavimo u našoj Crkvi i koju će svojim pohodom oplemeniti i okruniti Sveti Otac, potrebno se posebno prisjetiti brojnih kršćanskih obitelji koje u vjeri u uskrsnuće nalaze poticaj i motivaciju za otvorenost rađanju i životu, kao i za svjedočenje kršćanske vjere i nade svojoj djeci, ali i ljudima s kojima žive i rade. Vjera u uskrsni život zajedno s Kristom daje i danas kršćanima širom svijeta snagu i za najveće žrtve i odricanja, uključujući i ono zadnje: davanje svoga života zbog ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tako se iz vjere u uskrsnuće nebo Crkve neprestano obogaćuje novim zvijezdama kršćanskih mučenika.

6. Unatoč tome, moramo sa žalošću konstatirati kako je danas vjera u uskrsnuće u svakom od navedenih značenja kod mnogih u krizi. Znamo da je oduvijek bilo onih koji su na svaki spomen uskrsnuća tijela odmahivali rukom, poput Grka na Areopagu u Ateni, kad im je Pavao o tome progovorio. Poganski pjesnik, koji je pjevao: „Dušo moja, vječnome životu ti ne teži, polje mogućega ti istraži!”, nalazio je u svakom vremenu istomišljenike. Ali danas smo suočeni s pojavom da ni mnogi kršćani, iako se takvima deklariraju, ne vjeruju u uskrsnuće mrtvih. To je sv. Pavao, kako smo vidjeli, protumačio kao odbacivanje vjere u samo Isusovo uskrsnuće.

7. Posebno zabrinjava što brojni krštenici, iako su obredno „svukli” staroga čovjeka s njegovim navikama i ponašanjima i „obukli” se u novoga, tj. u Isusa Krista, nisu taj prijelaz ostvarili i u stvarnome životu, gdje još uvijek žive po starome, kao oni koji nisu u Krista povjerovali niti se s njime u krštenju životno povezali. To su oni o kojima je sv. Pavao s dubokom žalošću pisao da im je bog trbuh, da misle samo na zemaljsko i na taj način „žive kao neprijatelji križa Kristova” (Fil 3, 18-19). Kako ne bismo i sami postali takvima, trebamo se pomno držati opomene sv. Pavla: „Braćo! Ako ste suuskrsnuli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!” (Kol 3, 1-2). Samo slijedeći taj naputak možemo, i kao pojedinci i kao zajednica, biti proročki glas u svijetu koji mnogi doživljavaju sve više otuđenim i nehumanim.

8. Ništa bolje danas ne prolazi ni vjera u moralno uskrsnuće čovjeka i čovječanstva. Naočigled tolikih u nebo vapijućih nepravdi u svijetu, sve se više šire razočaranje i sumnja da se išta može promijeniti nabolje. Znamo, braćo i sestre, da smo i mi danas, kao društvo i narod, s takvim osjećajima suočeni, da oni obuzimaju srca mnogih ispunjavajući ih strepnjom i beznađem. Događa se tako da u sve sumnjamo, da više ni u koga i ni u što ne vjerujemo. Time se krug bezizlaznosti i besperspektivnosti samo još više zatvara pa do naših srdaca jedva još može doprijeti proročka riječ o uskrsnuću „mrtvih kostiju” i o zemlji s „mrtvima” koji će „oživjeti”, jer će ona „sjene na svijet dati”. Ipak, Bog je onaj koji čovjeku čini svako uskrsnuće mogućim, pa i ono moralno. Zato neka naša nada i vjera u stvarne promjene, u istinski napredak u ovoj zemlji i ovom životu budu praćene našim pouzdanjem i našom vjerom u onoga koji za sebe veli: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću” (Iz 49, 15). Te riječi, upućene nekad Izraelcima u ropstvu, Bog ovog Uskrsa upućuje i nama, napaćenima lažnim obećanjima i izmučenima spoznajom da nam je ukradena mogućnost pravoga života.

9. Kako vidimo, draga braćo i sestre, bez vjere u uskrsnuće i Boga koji uskrsava, nema istinskog, to znači punog i sretnog ljudskog života. Gdje nestaje vjera u bilo koji oblik uskrsnuća, pravi život kao da prestaje. Ako izgubimo vjeru u uskrsnuće mrtvih, preostaje nam samo zemaljština s prolaznošću koja nije u stanju ispuniti najdublje čežnje ljudskoga srca i našem životu dati viši smisao. Ako ne živimo vjerno i ozbiljno svoj krsni prijelaz iz smrti u život, život nam postaje laž i privid. Ako nestane vjere u mogućnost moralne preobrazbe čovjeka i promjene ljudskih odnosa u skladu s moralnim načelima, susrećemo se s apatijom i beznađem, što završava mučnim mirenjem i prihvaćanjem postojećeg neljudskoga stanja.
Vjera u uskrsnuće – iza koje, kako smo rekli, uvijek stoji vjera u Boga čovjekoljupca – unosi u naš život i u naš svijet nadu u promjene, u napredak, težnju za punijim i pravednijim životom, ona nam otvara i čini mogućim vječne božanske obzore. Kao takva, ona je dragocjen biser koji ne smijemo izgubiti ili za nešto drugo zamijeniti. U takvoj će nas vjeri i Sveti Otac Benedikt XVI. svojim skorim pastirskim pohodom htjeti ojačati i učvrstiti. Zato se radosno pripremajmo za susret s njime.

10. Braćo i sestre, molimo i sve činimo da vjera u uskrsnuće i u Boga koji uskrsava ostane u nama i u našim obiteljima, u svakom pojedincu i u čitavom narodu, živa i čvrsta, usprkos svim iskušenjima, jer samo takvom vjerom možemo svladati sve što je protivno istinskom životu ovdje i na koncu postići vječni život u Bogu i Gospodinu našemu Isusu Kristu. Tom željom i molitvom čestitam vam svima sretan i radostan Uskrs, blagdan u spomen slavnog uskrsnuća našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista koji je, kao prvina svih „usnulih” (1 Kor 15, 20), živ ustao od mrtvih. Krist je doista uskrsnuo, radujmo se, aleluja!

Vaš u Kristu odani
+ Ivan, nadbiskup