Mons. Battah rođen je u Damasku 1956. godine, a u ljeto 2019. godine Sinoda sirokatoličkih biskupa izabrala ga je za damašćanskog nadbiskupa. Teološki studij završio je u Libanonu, a u Rimu je doktorirao crkveno pravo. Prema nekim statističkim podacima, u Siriji živi oko 26 000 siro-katolika. Antiohijski sirski patrijarh ima svoje sjedište u libanonskom glavnom gradu Beirutu iako najveći broj siro-katolika, njih oko 42.000, živi u Iraku.

KTA: Velika većina na ovim prostorima malo zna o Siriji i Damasku iako već godinama gledamo slike strašnih ratnih razaranja koje i ovdje mnoge podsjećaju na teške ratne godine. Kršćanima je dobro poznat Damask kao mjesto obraćenja sv. Pavla apostola.

Naša Crkva zove se također „sv. Pavao na pravom putu“ jer je apostol naroda ovdje doživio svoje obraćenje. Blizu mjesta obraćenja u Damasku nalazi se i crkva sv. Ananije. Tu je pod zemljom i mjesto gdje je Pavao kršten u Ananijinoj kući. Siriju nazivaju vratima Istoka, a ima vrlo dugu povijest i bogatu arhitekturu. To je zemlja koja nema zaduženja. Studenti na našim fakultetima studiraju besplatno, a lijekovi su skoro besplatni i dobro smo živjeli do početka ratnih događanja odnosno onih dana koje su nazvali arapskim proljećem. Prema mom mišljenju, u Siriji nije riječ o građanskom ratu nego o ratu protiv Sirije jer to je rat protiv svih, ne samo protiv kršćana, nego i protiv umjerenih muslimana koji su u Siriji većina. Amerikanci sve znaju i kontroliraju sve. Srećom, državni vrh u Siriji oslobodio je skoro cijelu Siriju osim jednog dijela. Upravo 19. veljače otvorena je zračna luka u Alepu i tako je, nakon 7 godina uspostavljena zračna linija s Damaskom. Alep je drugi po redu glavni grad u Siriji i to je najstariji naseljeni grad na svijetu. To je također veliki industrijski grad i svi smo sretni da se vraća mir u našu zemlju. U Siriji sada vlada gospodarska kriza, a vrijednost dolara raste u odnosu na naš novac. Tijekom rata poginuo je veliki broj mladića pa je sada, prema nekim statističkim podacima, odnos između djevojaka i mladića trinaest prema jedan. Ima i onih mladića koji su pobjegli iz Sirije kako ne bi morali ići u vojsku i na ratište, a među njima je veliki broj kršćanskih mladića.

KTA: I kod nas žive ljudi različitih religija. Kakav je suživot kršćana s ljudima drugih religija u Siriji?

Suživot kršćana u Siriji je nevjerojatan. Kada je papa Ivan Pavao II. došao u apostolski pohod Damasku u svibnju 2001. godine, svi su ga radosno primili: katolici, pravoslavni i muslimani. Papa je tom prigodom ušao u veliku džamiju u Damasku u kojoj se nalazi grob sv. Ivana Krstitelja. Mi razmišljamo na način da religija pripada Bogu, a domovina svima. Ovo načelo bi i vama moglo biti od pomoći.

KTA: Na ovom susretu biskupa mediteranskih zemalja sudjeluje i mons. Antiba Nicolas iz Melkitske grkokatoličke crkve iz Damaska. Postoje li u Siriji i druge kršćanske Crkve?

U Siriji ima deset različitih Crkava. U Damsku je i sjedište Melkitske grkokatoličke Crkve Antiohijskoga patrijarhata koji predstavlja mons. Nicolas na ovom susretu. Tu je također sjedište patrijarhata Sirske pravoslavne antiohijske Crkve. Tu su i armenski katolici i pravoslavci, maroniti, protestanti i drugi. U jednom dijelu Damaska mogu se pronaći sve ove crkve kao i džamije. Mi u tom lijepom mozaiku živimo u miru.

KTA: Vide li kršćani svoju budućnost u Siriji ili odlaze iz svoje domovine?

Na žalost, sve ove godine emigracija je vrlo brojna. Polovina moje biskupije emigrirala je u Europu, Australiju i Kanadu. Na žalost, ovdje mladići u ranoj dobi moraju služiti vojsku i to nekoliko godina pa su mnogi pobjegli kako ne bi morali ići u vojsku odnosno na ratište. I ja sam dvije i pol godine proveo u vojsci. To je sve zbog rata.

KTA: Kakva je suradnja među vama kršćanima?

Suradnja je vrlo dobra. Mi u Damasku susrećemo se s drugim kršćanima, a pripremamo jednu damašćansku sinodu. To je nešto novo, a poticaj je došao s pravoslavne strane. Članovi Družbe Isusove daju veliki doprinos u organizaciji sinode koja ima za cilj obnovu zemlje i to ne samo na materijalnom planu nego na planu života i svijesti ljudi. Nakon sve ove tragedije i puno patnje i tuge nestali su toliki životi.

KTA: Jesu li svi biskupi i svećenici koji tamo djeluju Sirijci?

Mi smo u velikoj većini Sirijci. Ipak, ima pojedinih koji su iz Libije kao i redovnika franjevaca i isusovaca koji dolaze iz raznih zemalja.

KTA: Jeste li proživjeli ratna stradanja?

Prije ove službe bio sam biskup u Libanonu. Prošla su tek dva mjeseca otkako su me vratili u Siriju i ovdje imenovali nadbiskupom. Radio sam u crkvenom sudu pa sam dva puta mjesečno dolazio u Siriju, u Damask. U Libanonu sam, u svojoj biskupiji, udomio brojne izbjeglice iz Sirije.

KTA: Vidio sam da s razgovarate s patrijarhom iz Egipta na meni nepoznatom jeziku.

Mi u Siriji govorimo i arapski jezik koji ima puno sličnosti s jezikom koji se govori u Egiptu.

Na kraju želim reći da i ja molim za Bosnu i Hercegovinu da kod vas i kod nas zavlada mir i da ne bude više rata.