Draga braćo i sestre!
1. Kako vam je već poznato, „Zajedno u Kristu” geslo je koje su naši biskupi izabrali za skori pastirski pohod Svetog Oca Benedikta XVI. našoj Crkvi i domovini. Geslo izražava duh kojim treba biti prožet susret sa Svetim Ocem, ali i ono što se očekuje kao učinak tog susreta. Ono nas poziva da naš susret sa Svetim Ocem bude okupljanje u Kristu, u njegovu Duhu, te da takvo zajedništvo bude i trajni plod tog susreta. Kako bi se to doista dogodilo, potrebno je obraćenje pojedinaca i zajednica, na što nas korizma upravo poziva.

2. Sveti je Otac simbol i službenik zajedništva Crkve koja je pozvana i poslana ostvarivati Kristov program koji je on na posljednjoj večeri predstavio svojim učenicima obraćajući se nebeskom Ocu riječima: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi” (Iv 17, 11). Zajedništvo u Kristu nije, dakle, samo izvanjsko, niti samo ljudsko. Ono je ujedno i ljudsko i božansko, odnosno ljudsko povezano i ujedinjeno Božjim Duhom, onim istim Duhom koji proizlazi iz Oca i Sina i međusobno ih povezuje i sjedinjuje. Radi takvog zajedništva Isus je došao na svijet i „pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razorio u svome tijelu” (Ef 2, 14).
A da bi ljudi bili u stanju živjeti i izgrađivati to zajedništvo koje je on uspostavio, dao im je svoga Duha, onog istog Duha koji povezuje njega i njegova nebeskog Oca. U Djelima apostolskim prikazano je kako Duh Sveti preobražava ljude i čini ih sposobnima za novo zajedništvo u Kristu. Između onih koji su povjerovali u Krista i primili Duha Svetoga nestalo je nerazumijevanja i nepovjerenja, a uspostavila se unutarnja povezanost i solidarnost do te mjere da su svi bili „jedno srce i jedna duša” (Dj 4, 32). Promijenio se i odnos prema Bogu, koji nije više strani i daleki Bog, jer Duh Isusa Krista Sina Božjega kliče u srcima onih koji su ga primili: „Abba! Oče!” (Gal 4, 6). A ako nam je Bog otac, mi smo njegovi sinovi i baštinici njegova kraljevstva, kako zaključuje sv. Pavao (usp. Gal 4, 7).
Geslo izabrano za Papin pohod našoj Crkvi i domovini podrazumijeva upravo takvo zajedništvo koje nam je Krist omogućio uklonivši pregradu koja nas razdvaja od Boga i međusobno.

3. Činjenica je da ljudi uvijek žive u nekakvom odnosu s Bogom i u nekakvom zajedništvu jednih s drugima. Ali odnos s Bogom, zbog raznih razloga, može biti čisto izvanjski, površinski ili čak osporavateljski, kao npr. u ateizmu gdje se čovjek odnosi prema Bogu tako što ga niječe i odbacuje. Slični mogu biti i naši međusobni odnosi: površni, niječni ili samo interesni. Na svim razinama zajedništva, počevši od obiteljskog do međunarodnog, mogu prevladavati takvi odnosi. Štoviše, ako pobliže promotrimo razne odnose u kojima današnji čovjek živi, vidimo da oni ne samo da mogu biti površni, niječni ili samo iz interesa, nego da to stvarno i jesu. Zajedništvo mnogih brakova i obitelji prestalo je biti zajedništvo ljubavi i svelo se poglavito na zajedničke interese. Među susjedima vlada također ili posve površno zajedništvo, koje se svodi samo na kurtoazne pozdrave i kontakte, ili –prevladava potpuna nezainteresiranost za bližnjega. Na župnoj razini svjedoci smo kako mnogi svoju župu shvaćaju kao uslužni servis, a ne kao mjesto susreta s Bogom i braćom i sestrama po vjeri.
Posebno zabrinjavaju podjele na nacionalnim i internacionalnim razinama koje onemogućuju ili na čisti privid svode svaki oblik zajedništva. Često su posrijedi ideološke i vjerske podjele, a najčešće se radi o egoizmu koji narode i države povezuje isključivo na bazi materijalnih interesa. I globalizacija, koja je danas, kako kažu, svijet pretvorila u „veliko selo”, nije globalizacija solidarnosti, za što su se bezbroj puta zauzimali suvremeni pape, i ne samo oni, nego globalizacija tržišta i preko njega profita i interesa, pri čemu jači i moćniji ne prestaju trijumfirati nad slabijima.
No, to da čovjek živi u takvim odnosima ne znači da je njima i zadovoljan. Naprotiv, on ne prestaje težiti za istinskim zajedništvom, ma koliko mu djelovanje često bilo suprotno tome i ma koliko mu se činilo da pravo zajedništvo nije moguće pa mu „biti stranac” i „biti neshvaćen” u ovom svijetu izgleda kao sudbina protiv koje se ne može ništa učiniti.

4. Neosporno je da je istinsko zajedništvo zahtjevno i teško ostvarivo čak i onima koji u Krista vjeruju, koji su primili darove njegova Duha i koriste molitvu, euharistiju i ostala sredstva po kojima nam dotječe božanska pomoć. No, to ne znači da je ono nemoguće i neostvarivo. Možemo se ovdje prisjetiti Isusovih riječi kojima je hrabrio svoje učenike: „Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu” (Lk 18, 27). Ali to ne smijemo shvatiti u smislu da će Bog učiniti i ono što spada na nas nego da će pomoći ondje gdje naše sile prestaju.
Prema tome, potrebno je da najprije sami učinimo ono što možemo za ostvarenje istinskog zajedništva. Korizma nam pokazuje odakle trebamo krenuti. Riječ je o obraćenju koje počinje našom molitvom Bogu: „Obrati me, da se obratim” (Jr 31, 18). Molitva za Božju pomoć treba uvijek biti prva naša aktivnost. Obratiti se u biblijskom smislu znači krenuti u suprotnom smjeru u odnosu na ono do sada. Konkretno, to znači da se trebamo od sebične usredotočenosti na sebe okrenuti i obratiti Bogu i drugim ljudima, od usmjerenosti na izvanjsko okrenuti se i zaputiti na put prema vlastitoj nutrini, slijedeći poziv sv. Augustina: „Nemoj ići van, u sebe se vrati, u unutarnjem čovjeku stanuje istina.”
Ta je istina i istina o svakom od nas osobno, o našim odnosima prema Bogu i bližnjemu, a to znači i o našem zajedništvu. Tu istinu ne možemo spoznati protežući se prema van nego sabirući se i uranjajući u vlastitu nutrinu, gdje sebe i sve svoje odnose spoznajemo u svjetlu božanske istine koja je ono najdublje u svakome od nas. Tu otkrivamo kakvi smo doista, bez obzira na to što i kako ljudi izvana o nama mislili i sudili.
Korizmeni post i odricanje, kao i molitva i pristupanje sakramentu pokore, imaju upravo svrhu da se odvraćanjem od materijalnih stvari i duhovnom sabranošću na ispravan način obratimo sebi, a time i Bogu i bližnjemu. Kršćansko je obraćenje u tom smislu istovremeno ne samo odvraćanje od sebe nego i obraćanje sebi te odatle Bogu i drugim ljudima. Prvo je uvjet drugoga. Tek nakon što smo se na ispravan način obratili sebi i sebe spoznali u božanskom svjetlu, koje svijetli u dubini naše duše, sposobni smo obratiti se i Bogu i bližnjemu te s njima uspostaviti istinsko zajedništvo, kakvo je upravo zajedništvo u Kristu.

5. Pokušajmo, stoga, braćo i sestre, ove korizme, potaknuti i skorim dolaskom Svetog Oca, simbola crkvenog zajedništva, više poraditi na autentičnosti bračnog i obiteljskog, crkvenog i svakog drugog našeg zajedništva, uključujući i ono narodno i društveno. S obzirom na ovo posljednje, sjetimo se kako je 2003. papa Ivan Pavao II. u propovijedi na Delti ustvrdio da je naše društvo dramatično podijeljeno. Ta konstatacija danas nije ništa manje točna ni aktualna nego što je bila onda.
Sve podjele na obiteljskoj, susjedskoj, lokalnoj i društvenoj razini, kao i one koje su na sličan način prisutne na svim crkvenim razinama, neće same od sebe nestati, niti će ih ukloniti netko drugi umjesto nas. Mi ih sami moramo ukloniti i prevladati slijedeći put odvraćanja od vlastitog egoizma i obraćanja Bogu i bližnjemu u ljubavi i istini, tj. u Duhu Isusa Krista i zajedništva na koje nas on poziva. Egoizam je drugo ime za grijeh, kao što je pokajanje i traženje oprosta drugo ime za odbacivanje egoizma i znak opredjeljenja za istinski život u prihvaćanju drugoga i u klanjanju pravomu Bogu, a ne raznim idolima, među kojima je uvijek na prvom mjestu idol vlastitog „ja”.

6. U pismu kojim je Sveti Otac potvrdio svoj dolazak k nama stoji da se on, osim sudjelovanja na Prvom nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji, želi pomoliti na grobu blaženog Alojzija Stepinca. Papa je službenik zajedništva, a Stepinac mučenik za njega. Kad je bio stavljen pred izbor izdvojiti našu domovinsku Crkvu iz zajedništva univerzalne Crkve s papom na čelu ili, u protivnome, biti podvrgnut nepravednoj osudi i utamničenju, Stepinac je, ne gledajući na sebe, radije žrtvovao svoj život nego pogazio zajedništvo Crkve, a time i naroda. Zato u njemu imamo divan primjer i uzor kako se zajedništvo ne samo u Crkvi nego i u društvu, a posebno u vlastitoj obitelji, živi i gradi ulažući u njega vlastiti život. Zajedništva za kakvo je Krist dao svoj život nema bez žrtve, ali nema ni ičega vrednijeg žrtve od zajedništva u Kristu.
Svjesni smo koliko je sve to zahtjevno i teško, ali Gospodin nas, kako smo već rekli, ne ostavlja bez svoje pomoći. On nam svjetlom svoje Riječi i milostima koje nam obilno dijeli po svetim sakramentima, osobito po sakramentu euharistije i pokore, ne prestaje pomagati. Zato, ako želimo doći do zajedništva u Kristu, moramo početi redovitije koristiti ta nadnaravna sredstva.
Neka nam blaženi Alojzije pomogne da, po uzoru na njega, i u našem vremenu živimo, trpimo i iz dana u dan umiremo za zajedništvo u svojim obiteljima, u svom narodu i u svojoj Crkvi. Pohod Svetog Oca sigurno će nas u toj spremnosti učvrstiti i ojačati. Tim mislima želim da ova korizma doista bude vrijeme uklanjanja svega što nas dijeli od Boga i međusobno, kako bi razna zajedništva u kojima živimo zablistala Kristovim sjajem.

U nadi da ćete ovu poruku otvorena srca prihvatiti, sve vas blagoslivljam i srdačno pozdravljam.
Vaš u Kristu odani nadbiskup
Ivan